Jennifer Kent: Babadook (2014) i Nightingale (2018)

Australijska glumica rođena u Brisbane-u tokom 90tih je zabilježila nekoliko manjih uloga u igranim filmovima i tv projektima. Ubrzo je izgubila interesovanje za glumu i počela da se bavi režijom.

Radila je kao pomoćnica Lars von Trier-a na snimanju filma Dogville (2003) i smatra da joj je to najbolja filmska škola. Na prvi igrani film morali smo da sačekamo 2014. godinu kada je premijeru doživio horor nezavisne produkcije po imenu Babadook. Nakon toga mnogi obožavatelji su sa nestrpljenjem očekivali novo horor ostvarenje. Rediteljka, se ipak opredijelila za nešto drugačiji žanr, ali sigurno ništa manje strašniji. The Nightingale iz 2018. je istorijska drama/avantura smještena u australijskoj divljini početkom XIX vijeka.

U oba filma centralne figure su ženski likovi koji nose priču i oko kojih se pokreće radnja: u Babadook-u to je Amelia Vanek (Essie Davies), majka obilježena traumatičnim iskustvom prilikom porođaja(Muž joj je poginuo dok ju je vozio da rodi sina Samuela); u Nightingale pratimo irsku zatvorenicu Clare (Aisling Franciosi) koja, iako je odslužila kaznu, ne dobija slobodu, već mora trpjeti teror i šovinistističko iživljavanje ambicioznog britanskog oficira, kapetana Hawkinsa (Sam Clawflin), koje će dovesti do tragičnog ishoda i smrti muža i djeteta, a zatim je i navesti na put osvete prepun moralnih dilema i unutrašnjih konflikta.

U oba slučaja rediteljka nam predstavlja dvije osobe suočene sa ličnom traumom i gubitkom sopstvenog identiteta: Amelia, bez supruga, mora biti snažna i odgojiti dijete i pružiti mu ljubav a da se pritom gnuša od njegovog dodira. Zbog funkcije majke nije dobila priliku da preboli smrt čovjeka sa kojim je osnovala porodicu a konačna žrtva je traumatizovani klinac, koji, zbog težine situacije ne može primiti ljubav koja mu je prijeko potrebna za ‘normalno’ odrastanje. Majkina otuđenost se ogleda kroz posmatranje zaljubljenih parova i neuspjeli pokušaj samozadovoljavanja (prekida je pred vrhunac Samuel koji je ponovo vidio novo čudovište). Clare, novopečena majka, sa druge strane zbog istorijski katastrofalnog položaja žena je u još goroj poziciji. Protjerana u novi svijet kao zločinka,daleko od svog zelenog raja Irske, nadu pronalazi u braku, ali je kapetan posmatra kao svoje sredstvo za zabavu, kao ptičicu koja mu pjeva u kavezu i koju može uzeti kad hoće, a i oduzeti joj sve kad on to uzme za shodno. Odlučna Clare ne juri sama za osvetom, već uz pomoć Billya, Aboridžina koji je prihvatio način života bijelaca, ali je i dalje najobičniji rob koji u svakom trenutku može dobiti metak bez mnogo objašnjenja . Nakon nekoliko mučnih scena silovanja i svirepog ubistva muža i djeteta, za Clare se kidaju i poslednje niti koje su je vezale za stari svijet. Na putu osvete sa Billyem tumara australijskom divljinom, neukroćenom i zagađenom najvećim zlom planete – čovjekom i njegovim osvajačkim porivom. Rediteljka koristi netaktnutu prirodu da bi kroz nju reflektovala ljudsku psihu, u kojoj je dominantno podsvjesno a koje nismo u stanju razumjeti, ali se najbolje što umijemo trudimo da ostanemo na putu, da nas ne bi progutala mračna sila uma – Babadook.

Koliko imaju ova đeca da uče, nemaju kad za igru.

Obije žene imaju vizije svojih supruga i snove sa lebdenjem kroz tamu. Clare vidi mrtvog supruga koji joj se obraća u noćima okovanim tamom, a Amelia pluta iznad kreveta u crnom oblaku. Njihove veze sa realnošću su sin, odnosno vodič. Jasno nam to potvrđuju riječi mališana koji kaže majki: Ti si pustila Babadooka u sebe. Djeca zbog toga što su bliže idealnom skladu jasnije sagledavaju stvari od kojih odrasli prave problem pretjeranim razmišljanjem.

Ne spava majka sine, nego samo odmara oči.

Oba filma su bogata zvukovima i ritmovima. Dječja slikovnica napisana u stihu koja utjeruje strah u kosti i ritmično kuca onda kad smo najranjiviji, noću. Clare-ino pjevanje tradicionalnim galskim jezikom u kombinaciji sa ritualnim glasovima Billya nam dokazuje mogućnost suživota najrazlačitijih suprotnosti, a i uludnosti ratnih užasa i masakriranja na koja nailazi neobični irsko/aboridžinske duo prateći Hawkinsa koji juri unapređenje i bolji posao.

Poslije aktivnosti u prirodi lakše dolazi san na oči.
Jennifer Kent na setu The Nightingale sa svojim protagonistima

Kao što Babadook nije tipičan horor, tako ni The Nightingale nije običan film osvete.

Stvorenje iz horor prvijenca Australijanke  je plod mašte i neuspješnog nošenja sa bolom, sa kojim mora naučiti da živi da bi mogla da ide dalje, prva ona, a zatim da to znanje prenesi i na sina. Samuel, čim je majka pokazala znakove poboljšanja se pretvara u ‘normalno’ dijete. U Nightingale-u Clareina promjena načina razmišljanja nas podsjeća nam na najpoznatijeg osvetnika Hamleta. Ali upravo to premišljanje nas dovodi i do prave suštine njenog bića. Željela je samo biti poštovana, jer je jednako ljudsko biće kao i umišljeni, bogomdani britanski vojnici. U Aboridzinu Billyu se desila ta promjena, gdje je njegovu pomirljivosti i prihvatanje bjelačkog načina života nadjačala želja za osvetom pobijenih saplemenika, on je oruđe osvete svog naroda ali i svih potlačenih ljudi na ovom svijetu. Istovremeno on je i nada u boljitak koju je Clare čekala. Veličanstvena, poput egzotične ptice za koju bijelci još nisu uspjeli smisliti ime.

Spasenje za nježniji pol i nižu rasu u košmarnoj epizodi ‘Nije lako nama bijelim muškarcima ‘

Sa dva slojevita i zrela ostvarenja Jennifer Kent nam se predstavila kao jedno od najtalentovanijih mladih rediteljki, pa sa nestrpljenjem očekujemo svaki njen sledeći film.

Leave a comment