VVitch (2015)

Debitantsko ostvarenje Roberta Eggersa VVitch (2015)  doživjelo je momentalni uspjeh među obožavaocima i kritičarima. Snimljen za nepunih 4 miliona dolara udesetostručio je zaradu kroz bioskope širom svijeta. ‘Hej snimio sam film o hodočasnicima u kojem se ništa ne događa za 3ipo miliona dolara’, oštar je prema sebi reditelj, koji komentariše i da nije zadovoljan sa svojim debitantskim ostvarenjem. ‘Zbog nekih nedostataka u poznavanju filmske tehnike nisam uspio da prikažem sve što sam zamislio u svojoj glavi’. Bajkovitost u nazivu nam najavljuje fantazijsko putovanje kroz neistražene teritorije Novog Svijeta, a i reditelj nas upoznaje sa svojom stvaralačkom vizijom po kojem će postati prepoznatljivi njegovi naredni filmovi. 

Radnja nas na početku smješta u optuženičke klupe puritanskog suda u Novoj Engleskoj u XVII vijeku. Na suđenju je porodica, koja biva prognana iz zajednice nakon što patrijarh William (bibl. zaštitnik – Ralph Ineson) jasno i glasno kritikuje članove i dovodi u pitanje donesenu odluku. Sa svojom familijom, ženom Catherine (bibl čista – Kate Dickie), starijom ćerkom Thomasin  (bibl ona što sumnja – Anya Taylor Joy)  i sinom Calebom (bibl hrabar), dvoje mlađih blizanaca Mercy (bibl milost) i Jonas (bibl Božji dar) i bebom Samuelom (bibl ime Božije) odlaze u nepoznato, u neistraženu teritoriju.

Ni u jednom momentu ne gube svoju vjeru i nastavljaju da se mole i brzo sebi prave kućicu i malo imanje koje će obrađivati. Tokom bezazlene igre na rubu šume Thomasin na trenutak gubi nedonošče iz vida i ono nestaje. Nesrećna porodica ga traži, međutim malo je nade za spas. Starica u šumi sprema magični napitak čiji je glavni sastojak salo od novorođenčeta. Porodica, a naročito majka počinje postepeno da gubi kontakt sa realnošću. Šta je bio stvarni razlog zbog kojeg su otjerani iz zajednice? 

Otuđena od zajednice, bez društva sopstvenih vršnjaka da kroz zajedničko iskustvo spoznaju život, djeca klize zajedno sa majkom u ludost. Thomasin je već zrela žena u svakom smislu te riječi, a seksualnost počinje da spoznaje i mlađi brat, privučen instiktivnim nagonom, odgojen prema hrišćanskim vrijednostima opterećuje se krivicom, a njegov nestanak u šumi gura porodicu preko linije iza koje više nema povratka, a njegov neočekivani povratak ubrzava neminovnu tragediju.

Bez prognanstva, dovoljan užas je živjeti u potpuno neukroćenoj i neotkrivenoj prirodi, narpčito ako znamo da su za sobom ostavili luksuzni dom u Engleskoj. U bakteriji koja napada kukuruz i uništava usjev reditelj predstavlja realni aspekt kolektivnog porodičnog ludila. (izolacijom bakterije koja napada žitarice Albert Hofman je otkrio LSD) Zajedno sa halucinogenim gljivama se sa razlogom smatra da su stvarni uzrok vještičarenja i vjerovanja u nadrealno, i u tu leži istinski horor: u smrtonosnoj kombinaciji praznovjerja i nepoznavanja nauke. 

Paralelno oslikavanje stvarnog ludila oboljelih od sindroma poznatog kao cabin fever (klaustrofobičnost i uznemirenost usled prinudne zatvorenosti a među istom grupu ljudi (Shining 1980)) i realna prisutnost vještica (uvijek su u covenu – grupi, čoporu, tajnom savezu)  nas cijelo vrijeme drži u neznanju i preispitivanju šta je stvarnost a šta plod halucinacija, a reditelj do perfekcije razrađuje temu izolacije razraditi u svom narednom filmu sa lavkraftovskim motivima The Lighthouse (2017).

Kolektivni gubitak razuma odvodi ih u propast koji kulminira u Thomasininoj glavi (da li je samo u glavi?) kojoj se Crni Petar, jarcoliki izaslanik đavola ukazuje da potpiše pakt sa njim. Na vrhuncu ludila jarac će se propesti i progovoriti. Misterija uma, turobne misli i analize dobra i zla  koje su nam svima bliske neizbježno kao pripadnicima ljudskog roda (od Fausta, preko Alexa Delarga,  do glavnog lika iz Angsta). Nema vjere, ni Boga koji nas mogu odbraniti i spasiti zamki ljudskog uma. U davnim vremenima je svaka različitost u ponašanju tumačena kao vražiji znak, a danas, uz pomoć nauke i medicine, klasifikujemo određene poremećaje ličnosti, koje se uspješno liječe uz odgovarajuće tehnike.

Hemija među glavnim glumcima je impresivna, a svedenost priče na nekoliko likova omogućava  tri  jedinstva drame, što dalje vodi do kvalitetne karakterizacije i scenario dolazi do izražaja, iako je priča veoma jednostavna. Dijalozi su napisani arhaičnim engleskim jezikom iz autentičnih pisama i dnevnika toga vremena, što još jednom pokazuje rediteljevu nemjerljivu posvećenost svome djelu. Korišćenje realnih legendi i mitoloških pripovijedanja je još jedan segment koji svjedoči autentičnosti vremena i postupaka junaka.  Dugom ekspozicijom i statičnim kadrovima prirode reditelj naglašava njenu važnost u priči,  jednaku kao i ostalih junaka. 

Nerazumijevanje različitosti je nešto što je karakteristično za mračno doba, a mrak proizilazi iz neznanja i slijepe vjere. Kraj je pesimistički zato što u dubokom ludilu i pomračenju uma leži jedino logično objašnjenje: Ako ne možeš da ih pobijediš ti im se pridruži, tamo đe se đavoli jašu (igra riječi XD) , jer svi smo mi željni prihvatanja bližnjeg svoga, pa makar to bio i Crni Petar. Jer u društvu je sve veselije. A iz društva proizilazi kolektivna svijest koja postaje društvena norma. Normama se isključuju pojedinci iz zajednice. Pojedinci prave nove grupe i nova zatvorena društva koja isključuje pojedince i za tili čas smo u vrzinom kolu(igra riječi XD).