Scalpel (1977)

Originalni naziv False Face bi bio prikladniji za besprekorni debitantski projekat Johna Grissmera, za koji je potpisao scenario i produkciju. Izdavači, da bi pokušali da spasu film od neuspjeha, objavili su ga dvije godine kasnije pod imenom Scalpel. Cijeli projekat koštao je 400000$ i tada je naišao na podijeljene reakcije kritike. Zasluženu slavu stiče zahvaljujući nespornom kvalitetu efektno ispričane priče o laži, pohlepi i izvitoperenim porodičnim odnosima. 

U uvodnim scenama zatičemo južnjačkog doktora Dr Reynolds-a kako drži govor stažistima, tvrdeći da plastični hirurzi u modernom dobu ulivaju božansko strahopoštovanje. Nakon moralne lekcije juri na sahranu tastovu sahranu. Upoznajemo se sa testamentom bogatog starca, doktorovog tasta, koji ništa nije ostavio svom razvratnom sinu Bradley u kojeg je razočaran, a za zeta hirurga pokojnik ima samo najgore riječi pridodate optužbama za smrt kćerke. 

Prava nasljednica je starčeva unuka koja je pobjegla od kuće prije mnogo godina. U prisjećanju doktora Reynoldsa shvatamo da je bolesno posesivni tatica ubio ćerkinog momka i bacio ga u rijeku, a sve to pod djevojčin prozor. To je prvi uvid koliko se svireposti i sadizma krije iza fasade obrazovanog gospodina.

Reditelj nas postepeno uvodi u mračni i proračunati um ludaka. Kada naiđe na toples igračicu smrskanog lica ne treba mu mnogo da rekonstruiše lik sopstvene kći. Kroz nova prisjećanja shvatamo da doktor nema nikakvih skrupula i da je direktno odgovoran za smrt svoje žene.

Nakon niza uspješnih operacija djevojka postaje svjesna da se našla u primamljvo bezizlaznoj situaciji, jer joj doktor nudi ponudu koju ne može odbiti: treba da odglumi kćerku i podijeli bogato nasljedstvo od 5 miliona. Strpljivo podučava Jane Doe (djevojka se ne sjeća ni svog imena) manirima svoje kćeri i porodičnim vezama i ništa ne može poći po zlu.  Jedina uočljiva razlika je što je prava ćerka Heather čudo na klaviru.

Buržujska bijela, južnjačka Amerika i njihov zatvoreni krug nad kojima se nadvija duh Građanskog Rata perfektno je zabilježena snimanjem na autentičnim lokacijama. Izvrgavanje ruglu umišljenih buržuja dostiže vrhunac kroz lik Bradleya, sina nedostojnog bogatstva, seksistu, ambicioznog halapljivog političara koji porodično okupljanje i predstavljanje Heather (odnosno Jane) koristi za prikupljanje donacija za izbornu kampanju. Bradley postaje nova žrtva a Jane svjedok hladnokrvne proračunatosti manijakalnog doktora. Vesela sahrana sa orkestrom je poslednja želja  i dostojan oproštaj od ekscentričnog čudaka.

Direktor fotografije Edward Lachman besprekorno dočarava raskoš kuća, bogatstvo enterijera naspram divljine neukroćenog zelenila i u svom drugom filmu nakon Lords of flatbush se najavljuje i zauzima poziciju jednog od najuticajnijih kinematografera koji će tokom karijere sarađivati sa svim najvećim rediteljskim imenima filmskog svijeta (Solonz, Soderbergh, Schrader, Seidl, Altman, S. Coppola, sarađivao i sa Robby Mullerom). Sanjivo nostalgična muzička tema Roberta Colberta koja prati dešavanje pojačava atmosferu neo noira a ambijenti i lokacija pridodaju gothic atmosferu užarenog Juga. 

Iznenadno pojavljivanje odbjegle ćerke Heather oca stavlja u novu tešku situaciju: da li će izabrati svoju krv ili ljubavnicu sa ćerkinim likom? Robert Lensing daje uvjerljivost bolesnom čovjeku kojeg prljave igre u izopačenom trouglu koštaju razuma. U emotivnoj kulminaciji seksualno napastvuje svoju kćer. Najstrašnija stvar je što je Dr. Reynoldsova fasada normalnog čovjeka nevjerovatno uvjerljiva. Sakriven iza uspješne karijere predaje se najnižim porivima i nepočinstvima da bi zgrnuo dodatno bogatstvo. Bezosjećajno krši Hipokratovu zakletvu a sve zarad lične satisfakcije. Zahvaljujući uspješnoj karakterizaciji počinjemo da se saosjećamo sa doktorom, iako znamo da nas reditelj vodi slijepom ulicom, je ne postoji nada za ovog mentalnog bolesnika prerušanog u medicinskog radnika. Druga šansa i nada za normalan život dvije djevojke je rediteljeva verzija srećnog kraja, a kazna sa  kojom je suočen Dr. Reynolds je, iako jeziva, zasluženo pravična.

Scalpel je melodramatični, psihološko klinički horor sporog ritma sa dobro strukturiranom, sadržajnom pričom kojom nam drži pažnju do samog kraja, suprotno negativnim kritikama iz vremena kada je film izašao o neuvjerljivom raspletu.  Judith Chapman, poznata po ulogama u sapunicama je zavidljujuća u ulozi dvije žene suprotne naravi koje povezuje neuravnoteženost: labilnu Heather koja je bez riječi pobjegla od manijakalnog oca u duševnu bolnicu i Jane, striptizetu u potrazi za bilo kakvim skloništem od prljavog stila života. Na kraju će i za nju doći iskupljenje u vidu naknade za pomoć Heather da otjeraju psihički labilnog tatu u ludnicu.