Francesco Barilli prije nego što sam počne da se bavi režijom potpisuje scenario za Aldo Ladov misteriozni triler u Veneciji ‘Chi la visto morire’, a zatim i jedan od prvih filmova o kanibalima The Man From Deep River Umberta Lenzija. Treći scenario koji je napisao odlučio je sam da režira.
Oko glavne glumice nije bilo dileme, jer je izbor odmah pao na Mimsy Famser (Four Flies on the grey velvet) kratkokosu plavušu koja glumu Silviu Hacherman, posvećenu radnicu u hemijskoj laboratoriji koja živi u sasvim običnoj zgradi sa neobičnim stanarima.
Film otvara slikom porodice: oca u mornaričkoj uniformi u ćerkinom zagrljaju i udaljenu majku od njih oboje. Uznemirijućom muzikom reditelj nagovještava da je Silvia u nestabilnom psihičkom stanju a napade joj pokreću asocijacije na majku odnosno damu u crnom. U tim trenucima ostaje potpuno sama i preplavljena strahom. Silvija luta usamljena pustim ulicama i podsjeća nas na film Lisa and the Devil iz iste godine od Maria Bave sa Ilke Sommer i Tely Savalasom.
Sa momkom Robertom i njegovim afričkim prijateljima govore o primitivnosti običaja i crnoj magiji. Kako film bude odmicao tako uviđamo da su likovi koji okružuju Sylviu upleteni u mrežu obmane i smrti. Drugarica Francesca je nagovara na mističnu seasnu kod slijepe proročice, a zatim postaje žrtva neobične tajne organizacije u kojoj su članovi željni krvi.
Zakopana sjećanja u Silvinijom podstaknuta nekim predmetima bude se nekontolisano tokom maglovitog lutanja i samopreispitivanja. Odsustvo oca je ostavilo duboke posledice na djevojčicu, a još je je zatekla majku u krevetu sa ljubavnikom što dodatno jača njenu traumu, pomračuje joj um i tjera na zločin.
Nedostatak tipične linearne priče nadoknađen je atmosferičnošću situacija. Svaka prostorija nam priča svoju priču, a igre sijenki i nijanse svjetlosti stvaraju zapanjujuću atmosferu. Silvijini prekidi za koje okidač može biti pravo vještičarenje ili labilnost njenog razuma usred neobrađene traume postaju sve češći i zajedno sa njom lutamo u neznanju po odajama podsvijesti. Prelasci iz stvarnosti u svijet njene mašte su tako suptilni a jasno podvlače djevojčinu bespovratnu otuđenost od stvarnosti. Pri svakom susretu sa afrikancem Andyem biva joj sve gore i gore. Da li je to slučajnost ili lažni trag na koji nas reditelj navodi?
Inspirisan filmovima kao što su Repulsion i Rosemary’s Baby Polanskog u kojima je glavna junakinja bespomoćna plavuša Barilli stvara jedinstvenu giallo atmosferu koju krase živopisni futuristički enterijeri i upadljive pastelne boje, sve to uz pažljivu brigu oko scenografije i produkcije seta prepoznatljive za gotski horor. PTSD sa kojim se suočava junakinja jednako je realan kao i kod Hitchcockove Marnie ali zavjera koja se dešava ne ostavlja prostora ni za kakvu nadu za našu glavnu junakinju čime posjeća i na neponovljivi All the colors of the Dark Sergio Martina. Ne možemo a da se ne zapitamo da li neka moćna organizacija koristi psihičku neuravnoteženost djevojke zbog sopstvene koristi? Kako se uz sve probleme sa kojima se suočava ljudski um odbraniti i od nevidljivih kandži željnih kontrole?
Kako Silvija više pada pod uticaj crne magije tako se i realnost oko nje mijenja. Vidi sebe kao djevojčicu i sa sobom razgovara a na vrhuncu ludila kasapi i Roberta i ljubaznog komšiju Rosettija kao i majkinog ljubavnika koji se pojavio. U epilogu nam postaje jasno da iako djevojci stvarno nije dobro direktni krivci za to su krvožedni pripadnice sekte koji zadovoljavaju svoje apetite u krvavom klimaksu.
Reditelj nas ostavlja sa više otvorenih pitanja i na samom kraju filma ostavlja prostora i za racionalno i iracionalno tumačenje. Sve je plod mašte jedne dementne djevojke ili crna magija postoji. Jedno je sigurno: predstavljen nam je raskošni svijet prepun boja u kojem živi galerija čudaka.
Muzika Nicole Piovania je savršeno jeziva mješavina violine i harmonike. Mimsy Farmer se pokazuje dostojna zadatka u ulozi izgubljene heroine koja pokušava da nađe sebe u haosu realnog svijeta i mračnih misli svoga uma. Psiho triler sa horor elementima koji će zadovoljiti i ljubitelje italijanske kinematografije kao i zaljubljenike u arthouse bioskop, jer pri svakom novom gledanju zapažamo nove detalje i pažljivo postavljene tragove kojim nas reditelj vodi na sanjivo putovanje.
filmaginacija.blog 