Jedan od najboljih naučno fantastičnih filmova 21. vijeka dolazi iz Švedske i nastao je po poemi nobelovca Harrya Martinsona napisanoj 50. godina prošlog vijeka. Tema je tragedija ljudskog roda osuđenog na lutanje u svemirskom brodu bez mogućnosti da njime upravljaju. Film je rediteljski debi dvojca Kegerman / Lillja i stavlja se rame uz rame sa najvećim naslovima žanra kao što su 2001, Silent Running i Solarys.
Svemirski brod – Aniara transportuje kolonizatore sa Zemlje na Mars, od kojih su mnogi u potrazi za boljim životom. Brod je skupocjen i opremljen da zadovolji zahtjevne potrebe ljudi, nezasitih konzumatora, krcat tržnim centrima i uspunjen sadržajima za razbijanje dokolice nalik na Axiom iz Wall-E-a. Ušuškanost u konzumerizam i spokojstvo potrošača će poljuljati (bukvalno! XD) meteor koji izbacuje brod sa zadatog kursa. Promjena kursa bez goriva znači lutanje svemirom dok ne prođu dovoljno blizu nebeskom tijelu čija bi gravitacija pomogla pri povratku na poznati kurs. To se, prema riječima kapetana, može desiti za najviše dvije godine.
Glavna junakinja MR je zadužena za upravljanje Mimom, specifičnom vještačkom inteligencijom koja projektuje najljepše misli i slike iz starog svijeta, kako je nekada Zemlja izgledala.
MR je usamljena i kroz posao pokušava da se izbori sama sa sobom i hoda putem koji je odabrala, kao svaka odrasla osoba. Sobu dijeli sa ciničnom naučnicom poznatom jednostavno kao astronomkinja. Ona prva postaje svjesna činjenice da nikada neće naići ni na kakvu planetu i to dijeli sa svojom cimerkom. Napade panike MR umiruje uz pomoć Mime, a tako pomaže i ostalim putnicima da se nose sa mislima tamnijim od mraka spolja u kojem bezpomoćno lebde. Ubrzo vještačka inteligencija biva otperećena upotrebom. Negativne misli kojima su je ljudi napunili bude u Mimi želju da se samouništi a MR biva optužena. U odbranu MR bezuspješno priskače Isagel, hladnokrvna djevojka – pilot prema kojoj MR tajno, a vremenom i otvoreno pokazuje simpatije.
Izolovanost svima tako nenadano svježa i bliska od lockdowna podsjeća na Poovu Masku Crvene Smrti gdje se na slilčan način obrađuje ljudska sposobnost adaptacije i težnja za preživljavanjem.
Čovjek je najgora zvijer i spreman je da učini sve zarad samoodržanja. Vještačka inteligencija koja je to shvatila je teško podnijela istinu i svjesno se se samouništila da bi se spasila od te naizlečive bolesti zvane ljudska civilizovanost. Prema Mimi su ljudi imali isti odnos kao prema planeti Zemlji: Koristili su je dok je nisu potpuno uništili pa i u svemiru ubrzo ljudi upadaju u uobičajeni šablon ponašanja.
Prava ‘civilizovanost’ naravno dolazi kroz pagansko obožavanje. Gradnjom kulta ličnosti i kroz idolopoklonstvo, u ritualnim orgijama još jednom prikazujemo svoje pravo, primalno lice. Potrebu za vođstvom i koristi kapetan koji ne pridaje na ozbiljnosti situaciji, dokle god se može preživljavati i produžavati ljudska vrsta. Demonstracijom moći se brzo uspostavlja ustrojstvo i u ovom mikrokosmosu, sve dok ne naiđe tračak nade: presretnuta materija koja može biti gorivo u petoj godini plovidbe bez kursa.
Potraga za sopstvenim putem i promišljanje o smislu života i drugim misterijama, zar to zapravo i nije suština života? Dodajmo tome sve komoditete koje može da nam pruži savremeno društvo i zadovolji sva čulna zadovoljstva (sve sem luksuz mira sa samim sobom) brzo se zaboravlja činjenica da lebde u sarkofagu osuđeni na beskrajno lutanje svemirom. Uz psihodelične droge i dobrog DJ-a i zabava može trajati zauvjek jer čovjek je rob navike i majstor samoobmane.
Naučnica astronomka jasno stavlja do znanja MR da nisu bitni uopšte naši postupci da smo ništavni u odnosu na veličinu sve i da je isto da li se kreću ili stoje u mjestu. Pritom ‘čudo’ kako neki pobožni nazivaju materiju koja možda posluži kao gorivo racionalnim objašnjenjem svodi na nivo vjerovatnoće. Slobodarske misli nisu dobro prihvaćene i tragični kraj astronomke će se završiti recitacijom njene poezije na sahrani. Stihovi su upravo iz poeme koja je inspirisala ovo remek djelo i glase na engleskom:
We came from Earth, from Dorisland,
the gem in our solar system.
The only orb where life could grow,
a land of milk and honey…
… It was during autumn time.
Stones were glazed.
All that could burn turned to ash.
This is our punishment.
I’m living through my own funeral.
MR pronalazi svoje mjesto u sistemu, osjećaj pripadnosti, nešto što nikada nije imala nalazi u odnosu sa Isagel, pokušava da održi iluziju napravivši hologram koji blokira tamu univerzuma. Ali Isagel realista, ne može se pomiriti kao ni astrološkinja sa životom u sarkofagu i u tragičnom raspletu raspršuje svjesno stvoreni lažni raj.
Na kraju je pripita gospođa astronomka bila u pravu: Previše smo nebitni u odnosu na impozantnu veličinu svemira, a majstoru obmane kakvo je ljudsko biće je to najteže da prihvati.
Epski spektakl, grčka tragedija u kosmosu, kazna ljudima za uništenje perfektno harmoničnog sistema kao što je zemlja u režiji švedskog dvojca se izdvaja originalnošću teme i spremnošću da obrati pažnju na osjetljiva egzistencijalna pitanja na koja drugi naučno fantastični filmovi okreću glavu. Gluma je, naravno, zaobiđena hollywoodskih klišea i fantastična karakterizacija i slikanje različitih psiholoških tipova predstavlja odličnu studiju ljudskog uma: kako se ko od nas nosi u ključnim trenucima i kolika nam je snažan instinkt za preživljavanjem. Upotreba zvuka i soundtrack je, uz moderne vizuelne efekte i zadiviljujuću kinematografiju još jedan od besprekornih elemenata ovog modernog sci fi klasika.
filmaginacija.blog 