Juso Kuosmanen se dugometražnim filmom predstavio publici sportsko biografskom dramom The Happiest Day in Life of Ollie Makki (2016). Snimljen u crno bijeloj tehnici film govori o bokseru koji nikada nije dostigao svoje mogućnosti u sportu jer je izabrao ljubav. Odmah je zavrijedio priznanje u Kanu da bi u svom drugom ostvarenju Compartment number six reditelj ponovo obradio temu prave ljubavi koja se može pronaći na najneočekivanijim mjestima. Ovoga puta je podijelio Kansku grand prix nagradu sa iranskim naslovom Hero (2021) na jednom od najprestižnijih festivala u svijetu filma.
Laura je djevojka iz Finske koja studira u Moskvi i bavi se proučavanjem ruskog jezika i arheologijom. U uvodnim scenama zatičemo je na žurci intelektualaca koji govore o poeziji ali Laurin govor tijela odaje nelagodnost iako je zabava u njenu čast. Odlazi na putovanje od 2000 km u Murmansk da bi gledala petroglife stare 10 000 godina. Ni vođenje ljubavi sa Irinom, njenom djevojkom, profesoricom književnosti nisu dovoljni da bi vidjeli iskren osmijeh na njenom licu. Iako su se zajedno spremale za putovanje uvijek zauzetoj profesorici je nešto iskrslo i Laura se sprema na višednevno putovanje vozom.
U priči se nikada ne spominje godina u kojoj se događa radnja a sudeći po tehnologiji koju junaci koriste (VHS kamera, telefonske govornice i walkman) u pitanju su 90te godine, po raspadu SSSR-a. U vozu Laura ima ležaj u spavaćim kolima koje dijeli sa mladih Ljohom, buntovnim mladićem sa ožiljkom preko lica. Brzo je odbija njegovo bahato pijano ponašanje i bezuspješno pokušava da promijeni mjesto u vozu.
Među neobičnim parom počinju da se razvija privlačnost ali ništa se konkretnije ne dešava od poljupca. Ili je previše pijan Ljoha ili je Laura zanesena mislima o djevojci koja je voli samo zbog čulnog zadovoljstva. Kada naiđe Finac, civilizovani i fini sunarodnik Laura ipak bira divljeg i neuračunljivog ali djetinje iskrenog Ljohu.
O njegovoj prošlosti malo znamo ali zaključujemo da se radi o siročetu jer na jednom od dužih stajanja voza brine o starici koja mu nije majka. Prepušten sam sebi u raspadom razorenom Sovjetskom Savezu izgradio je fasadu grubijana i siledžije. Ponovo pokazuje ljudskost kada Lauru odvede do čuvenih petroglifa, nepristupačnih tokom zime kada je ona nepromišljeno došla da ih posjeti.
Naglašavanjem zvukova okruženja i autentičnost snimanja u pravom vozu doprinose realnom osjećaju truckanja zajedno sa junacima. Dolasci i odlasci sa stanica, korišćenje dnevnog (naročito pri svitanju) i večernjeg svijetla daju dodatni sloj realističnosti osjećaja kretanja. Kotrljajući se šinama sa glavnim likovima gledamo kako se među neobičnim parom rađa nešto veće od svjetovnih zadovoljstava u kojima oboje uživaju. Bolje i od alkohola, novca, lažnih uspomena na kameri, crteža na kamenu starih 10 000 godina. Nešto što oboje oslobađa od teškog bremena prošlosti koji svako od nas nosi sa sobom. Lutajući za ciljem možemo zaboraviti da je zapravo jedino što je bitno je put i kako se osjećamo u sadašnjem trenutku.
Na papiru konvencionalna ljubavna priča između dva suprotna lika ali u ovom filmu dobijamo mnogo više od toga. Sudar dva svijeta prevazilazi muško ženske odnose, reditelj secira i odnose između dva naroda čiji je odnos uvijek bio turbulentan. Glavni glumci izgledaju kao obični ljudi iz mase sa kojima se možemo poistovjetiti. Zajedno sa njima rušimo zacrtane predrasude uz obilje alkohola i oslobađaju se okova normi društva iz kojih potiču.
Putovanje na kojem je Laura tako hirovito pristala donijelo joj je mnogo više nego što bi mogla i da pretpostavi. Dobila je neiskvarenu sliku naroda kojeg je do tog putovanja gledala kroz svoje ružičaste naočare. A širok osmijeh za kraj od nekoliko desetina sekundi potvrđuje pozitivnu promjenu, kompletnu transformaciju u odnosu na turobnu osobu sa kojom smo se zaputili u potragu za samom sobom.
filmaginacija.blog 