Britanski glumac Bruce Robinson poznat je i po svom scenariju za Killing Fields (1985) za koji je zaslužio nominaciju za Oskara. Njegov rediteljski prvijenac iz produkcije Handmade Films Georga Harrisona dostigao je kultni status među obožavaocima. Tragikomična priča o dva nezaposlena glumca koji dijele stan u Londonu krajem ljeta ‘69. osvojila je srca obožavalaca svojom iskrenošću i neponovljivom jedinstvenošću i soundtrackom dostojnim čuvenog ‘ljeta ljubavi’.
Pratimo priču iz ugla Marwooda (Paul McGann, osmi Doktor Who, neimenovan i na kraju filma potpisan I, a koverta koju dobije u kući na selu je adresirana na ime Marwood) koji lično nezadovoljstvo i neuspjeh projektuje na svog cimera, uzaludnog alkoholičara plemićkog porijekla kojeg tumači Richard Grant.
Bez novca i konkretnog angažmana i nakon što Withnail iscijedi u sebe poslednju kap alkohola koji su imali dogovaraju se da ostave svoj neuredni, nikad sređeni ćumez od stana i da odu na odmor na selu. Za to im je potreban ključ od kuće bogatog, nastranog strica, Monty Withnaila. Withnail koristi svog lakovjernog druga kao mamac za latentno – providno homoseksualnog starog momka i spremni su za odmor iz snova sa karakterističnim engleskim vremenom.
Na selu dvojica nesposobnih, nesnalažljivih i konstantno pijanih mladića opterećenih egzistencijalnim krizom preispitujući svoj život i postignuća pokušavaju da se uklope u seosku svakodnevicu. Glumački tandem maestralno oslikava dvojicu neznavenih slobodnih umjetnika, naročito imajući u vidu da je Richard Grant antialkoholičar. Likovi su inspirisani stvarnim kolegama Bruce Robinsona potvrđujući autentičnost naizgled apstraktne problematike koja muči likove i pokreće ih na diskutabilno djelovanje.
Upoznaju se sa živopisnim stanovnicima britanskog seoskog krajolika i nailaze na penzionisanog vojnika, vlasnika kafane, seljaka sa nogom u plastičnoj kesi i krivokradicu koji prijeti Withnailu živim jeguljama iz gaća. Bizarnom percepcijom dvojice čudaka reditelj raslojava čitavo britansko društvo. Iznenađenje stiže kada Monty nenajavljeno dođe u sred noći na malo nježnosti od preneraženog Marwooda.
Psihodelični, nepokolebljivi duh 60. prikazan je savršeno kroz vrhunski informisanog dilera droge Dannya i njegovog ustondiranog drugara Presumming Eda. Kao dio soundtracka i obilježja vremena iskorištene su dvije klasične pjesme Jimmy Hendrixa All Along the Watchtower i Voodoo Child, a uz prepun emocije instrumental Marwood Walks Withnail ispraća najboljeg druga, srodnu dušu u stvarni svijet dok on ostaje da lebdi nad ambisom svoje sudbine.
Crni humorom reditelj prikriva ozbiljnost problema sa mentalnim zdravljem i surovost filmske industrije a ipak ostavlja tračak nade za Withnailovo spasenje. Otvoreni, depresivni kraj filma završava Withnail citatom iz Hamleta i makar je manje pesimističan od romana u kojem Withnail raznosi sebe sa puškom u stanu nakon kultne šetnje po kiši. Stihovi glase:
‘What a piece of work is a man, how noble in reason, how infinite in faculties, how like an angel in apprehension, how like a God! The beauty of the world, paragon of animals; and yet to me, what is this quintessence of dusk. Man delights not me, no, nor women neither, nor women neither.”
Zatvaranje jedne od najveličanstvenijih dekada ima deprimirajući efekat na Withnaila naoročito nakon što Marwood dobije stalnu ulogu u predstavi. Sa ozbiljnim angažmanom dolazi i odgovornost karakteristična za odrasli svijet, a koju su naši heroji trajnim odmorom odbijali da prihvate. Komične situacije često su satirične i služe reditelju da minuciozno precizno prikaže koliko je tanka linija između ostvarenog umjetnika i alkoholičara sa listom psihičkih problema.
Dijalozi su besprekorno napisani pa su mnoge od replike stekle legendaran status među obožavaocima, na iznenađenje Granta i McGanna. Iako snimljen krajem 80. nije sličan niti jednom ostvarenju iz tog perioda, niti je pravljen prema uobičajenom kalupu karakterističnim za to vrijeme, čemu je umnogome doprinijela i produkcijska sloboda fantastičnog Handmade Films-a.
filmaginacija.blog 