Lucky Mckee, jedan od američkih autora nezavisnog filma XXI vijeka uspio je da se izdistancira od blještavog holivudskog glamura ne bi li zadržao autentičnost i neiskvarenost kreativnog izraza. Njegov prvijenac May iz 2002 dostigao je kultni status među obožavacima horora u kojem se neshvaćena tinejdžerka koja voli filmove Argenta suočava sa problemima odraslih. Za njim je uslijedio niz horora i svi rediteljevi filmovi su projekti koji ne zavise od velikih filmskih studija i zajedno posmatrani, kompletiraju ne baš veseli mozaik američkog društva iz ugla žena. Bez pomoći velikih studija potpisuje ostvarenje sa iskusnim Steven Langom u centralnoj ulozi, snimano uglavnom u jednoj prostoriji.
Starac iz naslova kojeg glumi Lang se budi iz noćne more i baulja do gutljaja domaće žestine iz tegle da bi pokušao da se razbudi dok se trudi da dozove Rascala, za kojeg ne znamo ni da li je osoba ili ljubimac.
U drvenoj kolibi okruženoj netaknutom divljinom Smokey planina dominiraju zvuci prirode a idilu narušava kucanje zalutalog planinara Joea koji ne zna kako se izgubio sa staze. Sumnjičavo stari propituje gosta i iz njegovih paranoičnih misli saznajemo da ima ženu sa kojom se dugo nije vidio.
Nakon početne napetosti, željan društva, starac spušta gard i iskreno razgovora sa zbunjenim mladićem. Kako se razvija poznanstvo među dva aktera sudbine tako se vrijeme spolja mijenja i donosi olujni pljusak kao najavu eskalacije sukoba među junacima.
Pogled kojim starac posmatra svijet je zastario i prepun govora mržnje prema ljudskom rodu, a nije naročito oduševljen ni prodavcima, iako je u mladosti i on bio jedan od njih. Sam u divljini je potražio spokoj ali ni na tom nije mjestu nije mogao da se sakrije od mraka svoje duše, od užasnog djela koje je počinio i pokušao da izbriše iz sjećanja. Dijeli sa prestrašenim mladićem Joeom priču o prodavcu Biblija koji ga je posjetio i kojeg je podvrgao jednako rigoroznim metodama ispitivanja kao i nesrećnog Joea. Iza Joeovog nevinog lica krije se psihička uznemirenost a tajna noža koji se nalazi u torbi baca sijenku na njegovu nevinu spoljašnjost.
Scenografija je bitan instrument priče i svaki detalj pažljivo je postavljen u rustičnoj kolibi. Simbolika planinskog lava kao trijumfa čovjeka nad divljinom naročito je naglašena u finalnom činu. Kada se brižljivo postavljenoj pozornici pridoda kretanje kamere i precizna montaža u maniru Hitchcockovih trilera napetost izolacije postaje nepodnošljiva i zajedno sa starcem dolazimo do tačke pucanja.
Vidne promjene raspoloženja i sveprisutne naznake demencije kod staroga perfetktno dočarava Steven Lang svojim impresivnim glumačkim naporom i nadomještava predvidljivost finalnog čina. Rastrzanost između tragedije iz mladosti i lovca probuđenog praiskonskim zovom krvi ostavlja starca zarobljenog u vrtlogu sopstvenih misli, na istom mjestu na kojem smo ga zatekli na početku ovog ‘malog’ impresivnog trilera skromne produkcije a visoke tehničke vrijednosti.
filmaginacija.blog 