Mariel zauzima centralno mjesto u trećem autorskom filmu latino američke rediteljke Lucie Puenzo. Djevojka je član meksičkog tima duže od deceniju i nosilac olimpijske bronzane medalje još kao djevojčica od 14 godina. Kroz kvalifikacije ukazuje se prilika za novi nastup na najvećoj smotri sporta u Atini koje su ujedno poslednja šansa da osvoji zlato za svoj savez i svoju državu.
Pritisak očekivanja je ogroman a sport nemilosrdno i okrutno uvijek traži pružanje maksimuma i psihofizičkog napora do granica sa izdržljivosti. U sinhronizovanim skokovima partnerka joj je četrnaestogodišnjakinja super talentovana Nadia. Mariel na početku djeluje ugroženo zbog mlađe djevojke koja joj je konkurencija ali ispostavlja se da krije užasnu tajnu. Braulia, trenera nacionalnog tima Nadijina majka optužuje za seksualno zlostavljanje ali Nadia ne staje iza tužbe, već se zalaže za svog trenera. U tim momentima uviđamo da je breme koje pritiska Mariel ogromno ali ga i dalje nosi sa sobom.
Karakter glavne glumice djeluje površno ipak to je sportistkinja sa jednom stvari na umu – uspjehom. Zlatno odličje je vrhunac potvrde kvaliteta a kad prestanu da se nižu medalje nastupa identitetska kriza. Hronični problemi sa zdravljem počinju da se javljaju kao posledica potiskivanja traumatičnog događaja iz prošlosti koje je optužba koleginice iz tima u njoj probudila.
Mračna strana sporta je prikazana bez uljepšavanja a snaga koju žrtve zlostavljanja skupe da bi se suočili sa svojim zlostavljačima je zadivljujuća i ohrabrujuća. Kroz dvije djevojke različitog doba rediteljka prikazuje svijet nevine klinke prepune mladalačkih čežnji i ogromne energije kao i svijet odlazeće zvijezde nad kojom se nadvija jeziva sijenka pretpostavke o nedostignutom potencijalu i mogućoj boljoj i uspješnijoj karijeri. Starija djevojka nije imala nikada ni priliku da obradi ono sa čim se suočila niti podršku porodice u koju se zvjerski proračunao manipulativni predstavnik autoriteta, dugogodišnji zlostavljač. Kroz Marielino žrtvovanje zlatne medalje, najvažnije stvari za nju, dolazi konačan spokoj i komad mira koji nikad nije imala, jureći za sopstvenim i tuđim ambicijama sa ogromnim bolom na duši.
U glavnoj ulozi pokazuje svoj glumački opseg Carla Souza koja ujedno i nosi film. Bez podrške porodice i svojim silovitim naporima uspijeva da se izbori sa svojom traumom i strahovima i zasluženo nastavlja dalje podignute glave. Rediteljka se osim subjektivnih kadrova iz trećeg lica oslanja i na ambijentalne zvukove koje kombinuje sa plavetnilom bazena – poprištem sportskog obračuna i pojačava osjećaj izolovanosti Mariel od svoje porodice i članova tima.
Sport je najčešće izbor jeftine zabave u svim društvima i klasama. Takmičarski duh često uništava zabavni dio sporta i ostaje mračan svijet ambicije i pohlepe u kojem vlada manipulacija i obmana. Sve više sportista izlaze u javnost sa pričom o nepodnošljivom pritisku očekivanja najvećih svetskih pozornica. Dobra stvar i da u svijetu igranom filma se javno govori o bitnim temama na koje se žmurilo dekadama i predstavlja dostojnog naslednika 40godina starijeg klasika Personal Best.
filmaginacija.blog 