Tamara Jenkins (rođena 1962.) za sobom ima tri autorska dugometražna filma između kojih je postojala ogromna višegodišnja pauza: debitantsko ostvarenje Slums of Beverly Hills (1998); devet godina kasnije izašao je The Savages (2007) a treći film, 11 godina nakon drugog, krcat biografskim elementima pomaže da razumijemo razlog dugih pauza između snimanja – rediteljkinu borbu da se ostvari u karijeri i roditeljstvu.
Richard (Giamatti) je blizu 50. rođendana a sa suprugom Rachel (Hahn) pokušava da dobije dijete vantjelesnom oplodnjom. Oboje su ostvareni u dramskom svijetu kao reditelj i dramaturškinja i opsesivna jurnjava za ekspanzijom porodice je kompenzacija za godine odlaganja i izgovora vezanih za lične ciljeve.
Naspram njih je drugi par, Richardov brat Charlie oženio je Cynthiu (Molly Shannon) koja ima dvije odrasle ćerke, od kojih Sadie sa 25 godina još uvijek nije završila fakultet, što je izuzetno razočaravajuće za majku.
Problemi na koji nailaze Richard i Rachel su ogromni: od visokih cijena procedure do nerazumijevanja najbližih, nespominjući mrcvarenje organizma hormonalnom terapijom i pripremom za vještačku oplodnju sa skromnih par procenata šanse za uspjeh. Rediteljka prikazuje kroz lično iskustvo stravičan proces sa kojima se suočavaju parovi koji imaju problema sa začećem. Hladna ravnodušnost čekaonica i brigama moreni parovi čekaju svoju šansu da se oprobaju u roditeljstvu.
Veza glavnih junaka je na iskušenju sa svim promjenama u odnosu koje dolaze iz razočaranja ko zna kojim neuspjehom. Zahvaljujući vještini rediteljke, koja se perfektno snalazi sa temom ljudskog egzistencijalizma i međuličnih odnosa, preda nama su vjerodostojno prikazane stvarne osobe od krvi i mesa sa ovozemaljskim problematikama.
Prirodnost glumačkih veličina kao što su Kathryn Hahn i Paul Giammati dolazi do izražaja u zahtjevnoj dramskoj ulozi i snaga njihovog odnosa je razoružavajuća. Par uvijek savršeno precizno dozira humor i ozbiljnost, pa zajedno sa njima plačemo, smijemo se, iščekujemo pozitivne vijesti i strpljivo očekujemo kraj nemilosrdno iscrpljujućeg procesa.
U filmu su kroz ženske likove obrađeni različiti tipovi ličnosti: Rachel – ostvarena kroz karijeru sumanuto juri ka trudnoći i ostvarivanju kroz majčinstvo; Cynthia – ambiciozna i prizemljena majka koja želi najbolje za svoju kćerku ali istovremeno krivi djecu za sopstvenu neostvarenost; Sadie – energična intelektualka željna da ugasi nezasitu žeđ za znanjem i spoznajom svijeta i time dokaže svoju vrijednost uprkos majčinom negodovanju. Komplikovana situacija surogat majčinstva, neprirodnost vantjelesne oplodnje je nešto o čemu većina nema nikakvu predstavu približena je mikroskopskom preciznošću.
Balans surovo realnoj stvarnosti mnogih parova predstavlja doza komičnosti koju glavni junaci dozirano unose u izvrsno napisane likove. Brojne reference na književnost kao i na pozorišnu i filmsku umjetnost utoljuju glad među štrebere među publikom. Kamera koja snima Richardov i Rachelin svijet ne bilježi uvijek pozitivne stvari i (namjerno) nas navodi na pogrešan trag, ali ljubav i poštovanje koje posjeduju jedno prema drugom su snažnije od bilo kakvog spoljnog faktora. Odabir muzičkih numera je u skladu sa scenama i dopunjuje minimalističku kinematografiju za autentični, socijalno realistički rediteljkin pečat.
filmaginacija.blog 