The Innocents (2021)

Iz perspektive djevojčice Ide svjedočimo selidbi porodice u novi stan. Starija sestra Anna je autistična a Ida je ne podnosi zbog njene bolesti i zato što je predmet ismijavanja. Dječak Benjamin je dijete migranata i već je često mijenjao svoje prebivalište dok se djevojčica Aisha nosi sa gubitkom oca i počinje telepatski da se povezuje sa Annom. Među djecom se razvija prijateljstvo i zajedno počinju da razvijaju i eksperimentišu sa svojim paranormalnim moćima. 

Radnja se zbiva u izolovanoj zgradi sličnoj stambenom kompleksu iz Cronenbergovog nenadmašnog Shiversa, obasjanom dugim blještavim suncem beskrajnog nordijskog ljeta. Raspuštena djeca po igralištu postaju sve moćnija i sablasno nagovještavaju neizbježni tragični ishod kao u legendarnim White Ribbon i Children of the Damned. Kroz igru i interakciju djeca ovladavaju telekinezom i otkrivaju da je mogu koristiti i u dobre i loše svrhe, nalik junacima u Trankovom Chronicle. 

Natprirodne sposobnosti pojačavaju već postojeće emocije i dobra Aisha postaje prijateljica sa Annom i ukazuje joj razumijevanje koje je djevojci nepoznato. Kroz njihovo prijateljstvo shvatamo da Anna, iako ima nedostatak u razvoju savršeno može da se sporazumije i da funkcioniše u društvu ostale djece.

Idino zlo dolazi iz nedostatka pažnje i prirodne dječije ljubomore naspram starije sestre, dok Ben, nažalost, iako ima majku koja ga voli ne može mu nadomjestiti nedostatak očinske figure. Ida i Ben eksperimentišu sa zlostavljanjem životinja ali Ida, koja ima stabilni dom, oslonac porodice i sestrinu ljubav brzo odustaje od  bezumnog nasilja, dok mu se Ben potpuno i bezrezervno prepušta.

Roditelji su istisnuti u drugi plan jer je ovo priča koje se tiče djece, njihovog mikrosvijeta, istraživanja i spoznavanja granica mogućnosti i sticanja neprocjenjivih ličnih iskustava. Ida i Anna su u prednosti zbog doma punog ljubavi dok, Aisha i Ben, djeca samohranih roditelja su prikazani kao oličenje dobra i zla. Ali svijet u kojem žive nije crno bijeli, tako da dobrota nije uvijek nagrađena a ni zlo uvijek kažnjeno.

Djeca glumci su fenomenalni u priči norveškom scenariste i reditelja Eskila Vogta, kojem nije prvi put da potpisuje scenario sa traumatičnošću odrastanja i telekinetičkim moćima kao temom (Thelma 2017, Joachim Trier). Nadvijajuća opasnost oličena u mališanima koji nekontrolisano usmjeravaju svoj bijes i frustracije prema nemoćnima vodi do finalnog okršaja sestara Anne i Ide protiv silom opijenog Benjamina i simboliše konačni sukob dobra i zla. 

Scene eksplicitnog nasilja nad životinjama i djecom su dobro smještene u napetu misteriju odrastanja i samospoznaje. Zvukovi koji dolaze iz svijeta odraslih na koje djeca ne mogu da utiču vjerno prikazuju dječiju zavist od svojih roditelja. Povezivanje mislima i ostvarivanje potencijala su samo neki od potencijala koje kao ljudska bića možemo dostići, ali samo ako se prepustimo i koračamo svojim putem, u skladu sa prirodnim nagonima.