Festivalska publika sve više ima priliku da na velikom platnu posmatra filmove neobičnog i eksplicitnog sadržaja koji su se desetinama godinama unazad smatrali ekstremnim ili su ihg cenzori obilježevali kao ‘video nasties’. Dostupnost širokom audiotorijumu neobičnih naslova je korisno sa aspekta širenja vidika prosječnog gledaoca. Norveški reditelj Kristoffer Borgli potpisuje i scenario za morbidni, tragi komični prikaz kulturne elite današnjice.
Signe i Thomas su zajedno 5 godina ali netrepeljivost u njihovom odnosu je očigledna: djevojku iritira umišljeni konceptualni umjetnik koji od ukradenih fotelja pravi eksponate i pokušava da pronađe svoj glas samo da ne bi on bio u centru pažnje.
Dosadna djevojka mnogo šta da ponudi i toga je svjesna ali problem ne leži samo u odnosu neskladnog para: Signe je patološki lažov i ima narcisoidni poremećaj ličnosti što dovodi do nesvakidašnje autodestruktivnosti kada odluči da konzumira zabranjene ljekove da bi se izdeformisala od njihovih nus pojava.
U kulturnom društvu predstavnika intelektualaca dvije osobe zaljubljene u sebe se bore za prevlast u vezi dok polako počinje da se raspada djevojčino tijelo. Kada Signe počinje da osvještava svoje fizičke deformitete dolazi i društveno prihvatanje za kojim vapi, odnosno zadivljenost deformacijom javnog mnjenja i potreba modernog doba za inkluzijom svih članova društva. Takozvani umjetnici spremni su za najprizemnije djelovanje u potrazi za publikom, a ni promoteri brendova nisu ništa bolji.
Thomas shvata da je djevojka ozbiljno bolesna, bez nje njegova umjetnost ne bi ni postojala i tragično završava uhapšen u salonu namještaja. Njegova ‘umjetnost’ inspirisana je stvarnom autorom (Cezinando) koji je krao fotelje dok nije završio iz rešetaka 2022.
Signe se nakon teškog narušavanja zdravlja oporavlja ali polako počinje da gubi konce sa realnim svijetom pa priča postaje dualna: djevojka zamišlja popularnost za kojom čezne naspram realno katastrofalnih posljedica po zdravlje koja je sama sebi nanijela dok na kraju, konačno čvrsto ne stane na noge i konačno preuzme odgovornost za sebe.
Maestralno ispričana priča društva opterećenom uspjehom, temom kreacije i traženjem jedinstvenog izraza u doba digitalizacije i dominacije društvenih mreža. Snobovska elita svugdje je ista i rijetko ima razumijevanje za bilo koga osim za sebe. Ogromnom dozom crnog humora i grotesknog deformiteta reditelj šalje jasnu poruku i stav prema poznatim ličnostima, influenserima i ostalim ljudima o čijem mišljenju čitamo svakodnevno.
Sick of Myself nije naslov za gledaoce sa osjetljivim stomakom jer kompletira svijet opterećenosti fizičkim anomalijama koji gradi Cronenberg (Crimes of the Future i Crash) i u novom svijetlu predstavlja zadivljenost mase fizičkim defektom koju je vješto prikazao Lynch u Elephant Man. Svijet šoubiznisa se još jednom pokazuje kao bizarno mjesto u kojem su ljudi spremni da gaze jedni po drugima zarad popularnosti i par klikova više.
filmaginacija.blog 