Samohrana majka So Young nakon tragičnog samoubistva supruga ostavlja muževu porodicu sa sinom Dong Hyunom, napušta Koreju i 1990. emigrira u Kanadu. Samohrana majka osim posla u fabrici mora da se suprostavi i postavi granic kolegama, dominantnim mačo grubijanima i odgaja sina koji se nalazi pod teškim pritiskom sredine.
Ne kaže se bez razloga da su djeca surova jedna prema drugima pa Dong Hyun nailazi na očekivane poteškoće koje proizilaze iz djetinjeg nerazumijevanja nepoznatog. Iz želje da se uklopi neophodno je da odbaci tradiciju jako rigidno uređenog društva a majka mora da pronađe način da ga zaštiti od emocinalnog vršnačkog nasilja. Čak i uređeni školski sistem kao kanadski nike dovoljno tolerantan prema različitosti.
Sivi tonovi koje dominiraju u običnim porodičnim danima sa prolaskom godina blijede i u 1999. situacija je malo bolja za majku i sina. Uspjeli su da se prilagode novoj sredini i nađu harmoniju. David (ime koje je usvojio, a i svi ostali migranti su prinuđeni da daju prihvatljivija imena svojoj djeci ne bi li se uklopili) kao adolescent pronalazi društvo a majka je pronašla ljubav sa korejskim siročetom Simonom. (Veliki broj ratne siročadi, žrtvi tragičnog korejskog sukoba se našao u Sjevernoj Americi, gdje su im bijeli parovi pružili dom i priliku za novi život.)
Obrt koji priču čini različitom od uobičajenih coming of age drama je neizliječiva bolest od koje oboli So Young. Prinuđena je da preispita svoje odnose sa oba muškarca u njenom životu a splet okolnosti joj je pružio priliku da konačno izgubljenom Davidu ispriča priču o ocu bez kojeg je odrastao cijeli život. Da nije bilo bolesti nikada se ne bi vratila i posjetila istinsku porodicu koju ima u muževoj familiji.
Priča je toliko intimna da se osjeća da je autobiografska. Reditelj Anhony Shin je za snimanje odabrao lokacije mjesta gdje je odrastao a seoski snimci iz Koreje su iz oblasti odakle njegova porodica vodi korijenje. Prelazak u Koreju je trenutak kada se prvi put razvedri glavnim junacima uprkos neminovnoj tragediji. Jedino čist odnos prema prošlosti može donijeti spokoj junacima.
Naslov filma je inspirisan ambijentalnim albumom Jan Thor Birgissona. Sterotipi koji proizilaze prema pripadnicima druge rase iz neznanja su kao zamasi biča koji bolno urezuju u sjećanje svaki trenutak kad smo kosili oči pred Azijatima i nazivali ih Kinezima bez obzira odakle su.
Najčistija emocija koja postoji je ljubav majke prema djetetu i So Young je sve podredila i žrtvovala svom djetetu a krajnja cijena koju plaća je mala pri zadovoljstvu koje je imala grebući noktima i boreći se da preživi u svijetu u kojem kreće iz minusa u odnosu na povlašćene ljude sa dragocjenim državljanstvom. Loše stvari ne mogu da ponište one dobre i na kraju svaka žrtva je vrijedna a sin zna da cijeni majkinu bespoštednu borbu da mu pruži krov nad glavom.
filmaginacija.blog 