Svijetom vlada pandemija iznenadnog gubitka pamćenja, prilikom koje pacijenti osjete kratak bol u glavi i u sledećem trenutku se ničega ne sjećaju. To pogađa i našeg junaka koji se negdje zaputio gradskim autobusom sa buketom cvijeća u rukama ali je zaboravio gdje.
U bolnici nad zbunjenim i ravnodušnim čovjekom se vrši serija ispitivanja ali kada jednom pamćenje nestane nemoguće ga je povratiti, a oboljeli moraju naučiti da stiču nova sjećanja uz program New Identity.
Kvalitetan zdravstveni sistem sređene zemlje brine o pacijentima čiji se članovi porodice nisu nikada javili, pa mladić Ares (ime mu je samo jednom spomenuto kada se javi komšiji sa psom) dobija stan i niz instrukcija kako da stekne nova iskustva koja je potrebno da zabilježi polaroidnom kamerom. Upoznaje se sa djevojkom koja je u sličnom problemu i zajedničkim naporima pokušavaju da se nose sa neobičnim simptomima bolesti.
Proživljavanjem starih iskustava i u dugim ekspozicijama u kojima pratimo junaka otkrivamo da nešto svjesno želi da potisne i izbriše iz memorije a najslikovitiji primjer je kada prestane da jede jabuke koje obožava jer mu piljar kaže da su dobre za memoriju, a prije toga je pokazavao napredak u oporavku i pjevušio stihove pjesme, saznao da umije da vozi biciklo i odličan je plesač.
Neprijatni događaj iz njegove prošlosti sa kojim ne može da se suoči ga proganja i nakon što uspostavi odnos sa pomenutom djevojkom. Jedino rješenje za njegove probleme je suočavanje sa sopstvenim demonima od kojih je nemoguće pomoći. Tek kada je odbacio pomoć koju mu je nudio program New Identity može da se otkači od tereta koji je nosio sa sobom.
Debitantski film grčkog reditelja Christos Nikoua, asistenta režije Yorgos Latrimosu i Richardu Linklateru preispituje ulogu memorije u životima ljudi. Često se za sjećanja iz prošlosti držimo kao nedosežnih ideala a kada nas prodrma život sa teškim događajima činimo sve da ih oslobodimo i od njih pobjegnemo.
Mračni humor kroz satiričnu pandemičnu bolest zapravo je kritika cjelokupnog društva u kojem ljudi bez pamćenja lutaju svijetom pokušavajući da za sebe dograbe drugu šansu i ponovo nauče da žive. Amnezijaci su potpuno fizički zdravi i upitno je koliko od ‘zaraženog’ stanovništva stvarno bolesno, a koliko je nesposobno da se otrgne iz začaranog kruga emocionalnih problema.
Stalno prikazivanje junaka u dugim objektivnim kadrovima proizvodi osjećaj izopštenosti nalik na skandinavsku i azijsku kinematografiju, a iza paravana jednostavne priče o psihosomatskoj pandemijskoj bolesti krije se kompleksna poruka o neophodnom svođenju ličnih računa. Jasno je podvučena linija između otpuštanja neprijatnih sadržaja iz prošlosti i potpunog zaboravljanja kao odbrambenog mehanizma psihe, granica koju je lako preći i izgubiti se. Iz svih iskustava bilo ona prijatna ili neprijatna najvažnija stvar je naučiti lekciju i odlučno produžiti dalje, što junak i uspijeva da uradi, bez pomoći ljekarskog tima.
filmaginacija.blog 