Nekada rajska zemlja Liban se, pogođena ratnim pustošenjima i sukobima zarad profita bogatih interesnih grupa pretvorila u pustoš. Ogromna stopa nezaposlenosti sa visokom inflacijom i nestabilnom političkom situacijom su pretvorili glavni grad Beirut u tempiranu bombu koja je bukvalno spremna da pukne kao lučko skladište 2020.
Rediteljka Mounia Aki bira ekološku temu od vitalnog značaja ne koristeći se stvarnim događajma i likovima već radnju izmješta u blisku budućnost svoje zemlje. Prikazana ‘izmišljena’ realnost je veoma bliska i nemar političkih aktera za par jeftinih poena kod birača plaća nedužno stanovnišvo. Iako zvanično slovi za ekološku državu prikazani problemi u filmskom svijetu itekako se odnose na Crnu Goru i inertni odnos ka pitanjima od značaja za životnu sredinu.
Porodica Kadri je pobjegla od nepodnošljivih uslova glavnog grada Libana u kojem je situacija očajna – od društvenih prilika preko nivoa zagađenja vazduha. Walid sa svojom suprugom Sorayom i ćerkama Talom i Reem žive u skladu sa prirodom uzgajajući zemlju i brinući o njoj.
Nacionalizacija zemljišta i pretvaranje njihovog spokojnog kutka koji su izgradili mukotrpnim radom pretvara njihov život u pakao. Uz statuu predsjednika novi reciklažni pogon treba da osavremeni obradu otpada. Iza kulta ličnosti i naduvenog političara kriju se riječi bez pokrića uoči izbora.
Smetlište koje je napravljeno u oazi zelenila razotkriva sve probleme izolacije idilične porodice. Soraya je poznata pjevačica koja se odrekla svoje karijere i preispituje ispravnost svoje odluke kada im se život pretvori u deponiju. Tala prolazi kroz tinejdžersku metamorfozu i javljaju joj se buntovne misli, prirodna želja da negira očeva stroga pravila. Buđenje seksualnog nagona ne može da negira u prisustvu Tareka, mladića zaduženog za izgradnju otpada. Reem opsesivno kompulzivno vjeruje u magiju brojeva isprepadana tatinim apokaliptičnim pričama o životu u gradu. Walidovoj majki narušenog zdravlja naročito je prijala zelena oaza u kojoj su se Kadrijevi skućili daleko od civilizacije.
Unutrašnji procesi članova porodice pokrenuti velikom životnom i egzistencijalnom krizom su prikazani kroz svakodnevne aktivnosti sa kojima se lako poistovjetiti. Mjehur koji je napravio Walid da sačuva svoje od zla spoljnog svijeta ih čini izopštenicima i taocima rigoroznih pravila, suprotno od njegovog buntovničkog duha. Odlaganje radova na deponiji ne donosi razrješenje kojem se nadaju i izlazak iz zone komfora je neminovan.
Destruktivni uticaj ljudske gluposti na mikrosvijet ljudi i faune i flore ne može da poljulja čvrste temelje na kojima se temelji porodica Kadri. Gospođa Zeina se oprašta od svoje bistre unuke Reem riječima da život ne treba shvatati ozbiljno a to je ono što iz prevelike brige zabrinuti roditelji zaboravili / lična iskustva su neophodna u formiranju ličnosti.
Intimna priča potvrđuje otrcanu ekološku parolu: Djeluj lokalno, misli globalno. Ruiniranje planete za ličnu korist je trend posrnulog čovječanstva ali svako svojom unutarnjom borbom mora da doprinese, a nekad je neophodno i priznati poraz da bi lakše nastavili dalje. Povratak Kadrijevih u Beirut se nikada ne implicira direktno ali transformacija Walida dolazi iz želje za bolje sjutra ćerke koja je slijepo prihvatila njegova ograničavajuća pravila. Međunarodna zajednica je nijemi pasivni posmatrač čiju smo ravnodušnost mnogo puta osjetili i na svojoj koži.
filmaginacija.blog 