The Autopsy Of Jane Doe (2016)

Norvežanin Andre Ovredal postigao je ogroman uspjeh svojim rediteljskim prvijencem Troll Hunter (2010). Sniman kao ‘mocumentary’ koristi se found footage tehnikom koju su proslavili Cannibal Holocaust, Blair Witch Project i Paranormal Activity. Kroz sočivo kamere dokumentarne ekipe slijedimo državnog službenika, prekaljenog ubicu trolova, člana nepostojećeg odjeljenja i njegovo suočavanja sa trolovima, koji kidaju dalekovode i uništavaju mrežu električnog napajanja i dobijamo satirični prikaz birokratski uređenog društva (da je nama kukavcima) koje je mistična stvorenja koja se pretvaraju u kamen svelo na papirologiju i suptilno zataškanjavanje. Tek nakon šest godina odlučuje se da snimi drugi film koji je stilski potpuno drugačiji od debitantskog ostvarenja, čime iskazuje raskošni talenat i vrhunsko poznavanje filmskih elemenata.

Policija na mjestu zločina pronalazi tri identifikovana tijela koja ukazuju da su se međusobno poubijali nakon provale. Pravi problem nastaje kada u podrumu pronađu četvrto tijelo neidentifikovane djevojke koje se ne uklapa u tipični scenario o provali i ubistvu. Tijelo je glatko i besprekorno uredno i podsjeća na djela antičkih skulptora.

Ravnomjernim kretanjem kamere upoznajemo se mrtvačnicom, personalizovanom porodičnim fotografijama. Upoznajemo se sa ocem Tommyem i sinom Austinom koji se bave istim porodičnim poslom zadnjih 100 godina. Austin ima stabilnu vezu sa djevojkom Emom ali ima i probleme da se otkači od oca, udovca koji živi sa mačkom Stanleyem i dane provodi u sablasnom podrumu sa svojim ‘pacijentima’. Kada stigne Jane Doe otkazuje sastanak i pomaže ocu i prisustvujemo času obdukcije.

Preciznost medicine otkriva neobjašnjive stvari na lešu: sve povrede su pažljivo skrivene i unutrašnje, kao da se neko detaljno posvetio da izmrcvari djevojku do poslednje kapi krvi. Povrijeđeni unutrašnji organi, slomljeni članci i zglobovi, strana materija koja se može pronaći samo na sjeveru. 

Hirurškim otvaranjem djevojke u spoljašnjosti počinju da se dešavaju neobične stvari: od statičnog elektriciteta, tragične smrti mačke, najavljene oluje na radiju do konačne eksplozije svijetala i potpunog nestanka struje kao vrhunca klimaksa. Tada reditelj svjesno briše granicu između nauke i magije i nadnaravno preuzima konce u svoje ruke. Mračna tajna leša starija je od znanja koja medicina posjeduje. Spojem mističnog i realnog dobija efekat kao majstor horora Carpenter u svome Prince of Darkness (1987).

Trošiti riječi na glumački raspon velikog Brian Coxa djeluje suvišno, ali i Austin djeluje uvjerljivo kao mladić rastrzan između porodičnog biznisa i slobode izbora. Show je ukrala Jane Doe jer je reditelj insistirao da leš mora biti prava osoba i zbog toga je postignut uvjerljivi efekat krupnim planovima koji bi bili besmisleni sa lutkom ili maskom. Olwen Catherine Kelly je prava zvijezda i zahvaljujući svojem poznavanju joge i tehnika disanja je uspijela da zadrži miran izraz tokom snimanja. 

Sablasna atmosfera koja se postepeno gradi uspostavljena je sivim tonovima i prigušenim neonskim osvjetljenjima mrtvačnice. Kada mrtvi ožive sumnjamo u razum junaka ali onda dešifriju jedan od simbola utisnutih na tkanini izvađenoj iz stomaka i  paranormalni obrt je neočikovan ali potpuno prirodno integrisan iako suprotan racionalnoj postavci iz prve polovine. Surovosti Salemskih dželata nad nevinom osobu rezultirale se kontraefektom – proizveli su čudovište koje su pokušavali da unište.

Originalna priča perfektno tehnički realizovana (p)ostaje klasik žanra i daje novo svijetlo na žanr filmova koji imaju radnju u mrtvačnici Body Bags (1993), Mortuary (1983), Return of the Living Dead (1983), Spalovač Mrtvih (1969)

Leave a comment