Dječije traume se duboko urezuju u podsvijest pojedinca. Dvije najjezivije scene koje su obilježile moje odrastanje: pojavljivanje bezobličnog čudovišta u Forbidden Planet (1956) uhvaćen kasno uveče na televiziji i jeftini jump scare u seriji Otpisani kada Njemac sa šmajserom iznenadi nekoga od naslovnih junaka. (Od druge scene sam streknuo što je razljutilo mog ne pretjerano tolerantnog oca koji se toliko drao što sam se uplašio da sam se pomokrio u gaće od straha. Imao sam sedam godina.) Djeca u debitantskom hororu skromnog budžeta toliko su premlada i duboka trauma koju doživljavaju je utoliko snažnija zbog skromnosti dječijih saznanja je i ograničenog kapaciteta percepcije stvarnosti a prouzrokovana je nejasno definisanim šokom.
Dvoje klinaca koje vidimo samo kao siluete tokom filma prepušteni su da brinu sami o sebi. Starija i malo svjesnija Kaylee pokušava da utješi brata Kevina za kojeg saznajemo iz razgovora odraslih da je udario glavom. Odlazak automobila je zvuk koji poslednji čuju djeca prije nego što ostanu u mrklom mraku.
Odsustvo svijetla i pucketavi vhs efekti sa kosim uglovima u početku djeluju iritantno i zahtijevaju izvjesni period privikavanja, ali to je ono što vidi jedno dijete. Bez smjene dana i noći, bez ikakvog osjećaja za prolazak vremena provode vrijeme ispred televizora i jedina utjeha im je toplota katodnih cijevi i složene kockice pred televizorom. Stvari po kući nestaju i pojavljuju se ali to može biti samo plod njihove mašte i nerazvijenog osjećaja za prostor.
Teško je išta razaznati u nejasnim asimetričnim kadrovima ali ima nešto što se uvlači u kožu kao tama u kojoj djeca žive ne svojom voljom. Potrebno je sa se gledalac posebno pripremi na nedostatak bilo kakve linearne strukture radnje. Nema ni konkretnog odgovora šta se dogodilo: da li su žrtve nasilja, zapostavljanja, tragičnih okolnosti niti znamo što se desilo sa njihovih roditeljima koji su misteriozno nestali.
Prisustvo crtanih filmova bi trebalo da unosi spokoj, ali oni svojom morbidnošću dodatno opterećuju ionako isprepada u djecu. Odlasci do kupatila na spratu i spuštanje su prave misije, a zbog subjektivnosti ugla iz kojeg posmatramo nikada nismo do kraja sigurni da li djeca maštaju ili su zastranila usred nesrećnih okolnosti i starateljskog nemara.
Ono što znamo sa sigurnošću je da od tame nema bjekstva, ona je tu i poigrava se sa dječijim umovima čikajući na različite načine uvlačeći se u svaki najmanji ćošak prostorija i njihovih umova. Strašno je ono što se ne vidi, siluete tamnih sila koje vrebaju iz tmine mraka. Naziv filma predstavlja nevješteno izgovorenu dječiju pjesmicu koji aludira na netipično mlade protagoniste.
Bez eksplicitnih scena i sa skromnim dijalozima svedenim na zvukove crtaća iz tva ovaj naslov sigurno nije uvijek prijatan za gledanje i na momente podsjeća na studentske poluamaterske radove reditelj uspijeva da izvuče maksimum iz skromnih 15 000 $ budžeta i napravi učinkoviti, ne za svačiji ukus film o fizičkim posledicama zanemarivanja, neobrađenim traumama iz najmanjeg doba.
filmaginacija.blog 