Svijet horor filma duguje japanskoj kinematografiji mnogo, naročito imajući u vidu plodonosnu 1964. gada kada su izašla dva utemeljivača žanra: surealistični vizuelni spektakl Kwaidan Kobayashia i Kaneto Shindova atmosferična drama sa elementima hororima o kojoj je ovdje riječ Onibaba.
Radnja filma inspirisana je budističkom pričom o Maski za strašenje mlade i Maski koja se lijepi za meso a sama maska poslužila je Williamu Friedkinu kao inspiracija za jednu od završnih scena nenadmašnog klasika The Excorist (1973).
Priča počinje u visokoj stepi japanske srebrne trave susuki u kojoj se nalazi rupa stara koliko i čovječanstvo. Dvije žene koje do samog kraja ostaju neimenovane preživljavaju u feudalnom japanu razorenom građanskim ratom u XIV vijeku na jedini način koji umiju: ubijajući malobrojne preživjele ranjenike ili odbjegle sa fronta, zatim ih bacaju ih u rupu i razmjenjuju njihove stvari za dragocjenu hranu.
Jednoličnost dana koji se sporo protežu jedan za drugim razbija Hachi, vojni dezerter koji donosi vijesti o tragičnoj smrti supruga mlađe a sina starije žene. Njegova jedina šansa je da se sakrije i pobjegne od besmislenog rata u kojem je počinio mnoga zvjerstva da bi preživio.
Hachi ne može da sakrije privlačnost koju osjeća prema mlađoj djevojci i slama joj volju upornim udvaranjem. Djevojka željna muške nježnosti i pažnje trči ka njemu u užarenoj dugoj noći tek kada svekrva zaspi. Ali ni starija žena nije glupa i ima sopstvene potrebe.
Majka tragično stradalog mladića je ostala bez jedine sigurnosti i u njegovoj supruzi je vidjela jedini izlaz i nadu za preživljavanje u nemilosrdnim vremenima u zemlji razorenoj ratnim sukobima. Ljubomora koju osjeća prema mlađoj djevojci doživljava vrhunac kada koristi masku samuraja kojeg ubije da bi uvjerila praznovjernu snahu da postoje demoni na Zemlji koji kažnjavaju grešnike.
Erotski naboj među Hachi i mlađom curom se gradi postepeno i jedini grijeh mlade junakinje je predavanje čovjeku koji joj je udijelio nježnost i dragocjeni osjećaj sigurnosti. Eksplicitne scene su neobičajene za period u kojem su snimane potvrđuju pionirsku ulogu Japana u razvoju horor i arthouse žanra.
Prljava manipulacije starice ne prolazi nekažnjeno i u uzbudljivom klimaksu po pljusku maska joj ostaje zalijepljena za lice, uništivši joj fizički izgled i kaznivši je za najveće zlo koje je počinila nad osobom sa kojom je dijelila sve. Pošteno se namučila da skine masku sa lica čovjeka kojeg je ubila kada je sišla u do tad mitološki prikazanu rupu kao simbol vječnog mraka. Pravi užas proizilazi kada starija žena silaskom u rupu otkrije pravu prirodu spomenutog užasa kada gazi preko desetina leševa svojih žrtava. Oprost za koji moli starija žena na kraju nikada ne dolazi i sustiže je pravedna kazna za zlodjela nanesena voljenoj osobi.
Naslov filma navodi na sumnju da je riječ o nekom čudovištu ili nekoj nemani koja proganja junake. Priča je iznad svega psihološka drama o spremnosti na sve zarad pukog preživljavanja iz golog straha od smrti. Snimanjem na lokaciji u nepreklednim poljima biljke susuki postignut je efekat otcijepljenosti od civilizacije, a samim tim i od realnog svijeta. Kako se priča bliži kraju tako počinjemo da razumijemo užase na koje je spreman čovjek i postajemo svjesni najveće vrijednosti kultnog naslova koja se ogleda u uspješnom balansiranju arthousa elemenata sa realizmom istorijske drame, realnog i surealnog sa horor elementima koji proizilaze iz užasa ljudske duše.
filmaginacija.blog 