Carnival of Souls (1962)

Niskobudžetno ostvarenje reditelja Herk Harveya ujedno je i njegov jedini igrani film a iza sebe ima veliki broj industrijskih i obrazovnih filmova. Sa skromnim budžetom od 33 hiljade dolara i malom filmskom ekipom od svega pet ljudi uz sebe on se zajedno sa co-scenaristom odrekao profita i 16-mm kamerom snimio za tadašnje vrijeme bioskopski neuspjeh. Zahvaljujući kasnim večernjim projekcijama na TVu film se vraća iz zaborava i nakon drajv in projekcija za koje je bio i namijenjen postepeno dostiže kultni status i smatra se jednim od utemeljivača psihološkog horora. 

Američki problem sredinom prošlog vijeka bila je brza vožnja među mladima koji isprobavaju svoju vještinu u opasnim trkama sa sve snažnijim mašinama (drag race). Mary Henry sa drugaricama učestvuje u jednoj takvoj trci sa tragičnim ishodom. Automobil probija zaštitnu ogradu mosta i pada u duboku rijeku. Bezuspješna potraga završava kada iz rijeke izađe nesrećna djevojka u stanju šoka.

O glavnoj junakinji znamo malo toga: fakultetski obrazovana muzičarka, čvrsto prizemljena u razumu. U potrazi za promjenom prijavljuje se za posao u crkvi i djevojka hladno realno posmatra svoj angažman kao bilo koji drugi posao bez mnogo vjere. Candace Hilligross je nevjerovatna u ulozi moderne žene, prototipa snažne junakinje determinisane da savlada sve prepreke svojim najvećim oružjem – mozgom i promišljanjem. 

Oslanjanje Mary Henry na razum lako je opravdati kao potiskivanje, supresiju nemilih događaja i neosviješćene traume. Mrtvac kojeg samo ona vidi je prati od nezgode a vizije, diskonekcije sa stvarnošću traju sve duže i napaćena djevojka može samo nemoćno da vrišti u agoniji. Nerazumijevanje kojim je okružena u ‘stvarnosti’ prenosi se i na drugu stranu razuma u trenucima kada njen glas niko ne čuje. Momak koji je zainteresovan za samo jednu stvar od nje je uporan i dosadan a stariji likovi puni moralne osude i životnih lekcija koje niko nije tražio. Jedina iskrena i prava pomoć od Dr. Samuelsa stiže suviše kasno.

Sa današnjeg aspekta je priča možda banalna i previše podsjeća na dugometražnu epizodu Twilight Zone ali fabula nije najjači adut kojim raspolaže ovo malo remek djelo nezavisne produkcije. Iako je kraj predvidiv ništa nije manje šokantan, a posebno treba naglasiti napor glumica koje su stvarno obučene potopljene u ledenoj vodi i kada ih izvuku iz ‘olupine’ auta vidno se tresu

Snimanje sa visine i kosi nepravilni kadrovi pridruženi su tipičnim subjektivnim kadrovima. Malo dijaloga i zvuci ambijenta su veoma bitni podsjećaju na nijeme filmove i smjenjuju se sa soundtrackom a atmosferično lutanje junakinje sablasnim napuštenim karnevalom na obali mora uz realni osjećaj njene izolacije i odsječenosti od društva. Međusvijet kojim luta je određena vrsta čistilišta i tek kad uvidi svoju smrt njena duša može da produži dalje.