Meksički reditelj Carlos Enrique Taboada 1968. je među ljubiteljima jeftinih, tehnički kompetenetnih eksploatacionih filmova ostavio svoj jedinstveni stvaralački pečat u vidu dva klasika: Poznatiji od dva naslova (zahvaljujući Blu Ray digitalnoj restauraciji) Hasta el viento tiene miedo (Even the wind is afraid) – priča o neupokojenom duhu učenice strogog djevojačkog internata koja nakon smrti pod misterioznim okolnostima zaposjeda prostorije privatne škole. U drugom, nepravedno manje dostupnom u dramskom smislu superiornijim psihodeličnom gotskom trileru reditelj pokazuje sav svoj raskošni talenat lišen melodramatične patetike koja krasi Even the wind is afraid.
Uznemirena djevojka Angela nervozno napušta raskošno glamurozni maskenbal u bogatoj vili svoje prijateljice. Bračni život joj je doveden u pitanje usled aktivnog društvenog života i sprema savršeni vikend za svog, poslom zauzetog voljenog supruga.
Na prvi pogled napuštena vila daleko od naseljenog mjesta je neiskorišteni raj supružnika koji Angela namjerava da pripremi za rasplasavanje starog žara. Ali u kući se nalazi nezvani posjetilac, beskućnik koji se poslužio hranom u olujnoj noći.
Kretanje i uglovi kamere zajedno sa tehnički savršenom montažom nadomještavaju nedostatak profesionalnog osvjetljenja i bilo kakvog budžeta. Angela je jaka i sposobna žena koja pokušava da se odbrani od nasilnika, ali dok tjera nezvanog gosta otkriva da u njenom autu ima nepoznatu pijanu djevojku.
Monica je takođe iz elitnog društva a svoju tugu i cinični pogled na svijet zaliva ogromnim količinama alkohola. Djevojke udruženim snagama pokušavaju da skupe hrabrost da se suoče sa izgladnjelim čovjekom dok se bolje upoznaju i razmjenjuju poglede na život.
Angela uživa u blagodetima imućnog supruga i uprkos svemu želi da ostane besprekorno čistog morala iako otkrivamo da ga je varala sa drugim ljubavnicima. Monica ima supruga realistu koji je zadovoljan što ona nema više ljubavnika a kada se pojavi zajednička poznanica, ucjenjivačica Raquel sa svojom vizijom morala otkrivaju se karte i prave namjere nedopadljivih protagonista.
Minimalistička glumačka ekipa je dobro uigrana a gotski elementi sa motivima poznatim iz pripovjedaka E.A. Poa (Zatvorena žurka na početku – Crvena maska smrti, Beskućnik protiv mačke – Crna Mačka) uspostavljaju napetu atmosferu pojačanu dugim scenama bez dijaloga i muzikom big band orkestra.
Kako se priča otkriva sve manje povjerenja imamo u uračunljivost u na prvi pogled izmučene Angele. Monica sa svojim sarkastičnim komentarima oštro udara po vladajućoj klasi, dok Raquel ucjenom i prljavim igrama pokušava da se okoristi i domogne se djelića bogatstva umišljenih buržuja dok tragično ne nastrada usred nesrećnog spleta okolnosti. Beskućnik predstavlja sve probleme društva, ništa ne preduzima da promijeni svoj status a svako mu je kriv za bezizlaznost iz nemaštine.
Reditelj u Hitchkockovom maniru strpljivo gradi tenziju do neizbježnog pucanja a jedinstvo mjesta vremena i radnje podiže umjetničku vrijednost ovog minimalističkog kinematografskog trijumfa u kojem dobre strane pobjeđuju očigledne tehničke/budžetske nedostatke.
filmaginacija.blog 