The Royal Hotel (2023)

Svijet australijske rediteljke Kitty Green je mračan i neprijateljski nastrojen prema ženama. Surovom disekcijom korporacijskog mobinga predstavila se publici mračnom dramom u realnom vremenu Assistant (2019) sa Jane Garner u naslovnoj ulozi. Kompanijsko poslovanje po pravilima muškog svijeta ostavlja ženu zaglavljenu u blatu seksualnog uznemiravanja i prljavih igara moći ‘slabijeg’ i ‘jačeg’ pola. 

Za novi projekat ponovo je angažovana talentovana, dokazana glumica mlađe generacije Jane Garner u ulozi Hanne, jedne od dvije kanađanke na proputovanju po Australiji. Kada ostane bez novca na insistiranje drugarice Liv (Jessica Henwick) prihvataju posao kao šankerice u baru u okrutnoj  pustari države kontinenta. 

Osjećaj izolacije dodatno pojačavaju radnici iz rudnika koji predstavljaju većinu gostiju kafane čiji je vlasnik pijanac Billy i njegova supruga aboridžinskog porijekla Carol. Svi ljudski nagoni, perverzne sklonosti isplivavaju na površinu u bahatim pijankama praćenim fizičkim obračunom, neumjesnim šalama. 

Alkoholizam je srž problema i sklonost ka opijanju po kojoj su poznati (ozloglašeni) Britanci i Austalijanci. Engleskinje koje su radile prije Hanne i Liv su potvrda stereotipa i otjelotvorenje izraza ‘binge drinking’ (robusno prevedo na naš prekomjerno konzumiranje alkohola u kratkom vremenskom periodu). Osvježavajuće je vidjeti kritički stav prema alkoholu kao čovječanstvu najdostupnijem poroku spram idealizovane slike barova i pabova. Koliko god se trudile glavne junakinje da racionalizaju noćni provod raskalašni stil života je kratkoročno rješenje koje vodi u destrukciju, zavist i nemar prema sopstvenim unutrašnjim potrebama.

Liv i ne primjećuje da ne može pobjeći od sebe i razlozi zbog kojih je napustila Kanadu je sustižu i u ovom okrutnom krajoliku. Čovjek nosi svoj prtljag gdje god se našao pa iako rediteljka prikazuje muškarce u filmu kao bezumne idiote ostavlja prostor za iskupljenje. 

Matty je inteligentni student koji se uklapa u masu, Teeth je žrtva introvertnosti i nerazumijevanja okoline dok je Dolly jezivi sredovječni lik koji ne prihavata odbijanje a neprepoznatljivi uvijek maestralni Hugo Weaving u ulozi nepopravljivog alkoholičara vlasnika kafane Billya.

Kolektivna svijest u kojoj je prihvatljiva ideja o masakriranju od alkohola prikriva psihičke probleme i junaci, iako neznaveni nisu loši zbog svojih postupaka. Rediteljka nastavlja tamo što je započeo Ted Kotcheff u Wake in Fright (1971). Beskompromisna kritika alkoholizma i dvije djevojke u dvadesetim godinama koje se suočavaju sa najprimalnijim primjercima mužjaka koji se bore za dominaciju. Djevojke većinu vremena izgledaju nesvejesno opasnosti u kojoj su se našle iz mladalačkog neznanja a katarzično oslobođenje dolazi u vidu požara nakon oluje. Junakinje su možda i nezasluženo dobile drugu šansu da poprave svoje loše navike a ne znamo sa sigurnošću da li će je iskoristiti. Svejedno su dobile sliku svog života ako nastave da izbjegavaju unutrašnje samoposmatranje.

Egzistencijalna uznemirujuća drama sa elementima psihološkom hororaTema inspirisana dokumentarnim Hotel Coolgardie funkcioniše dobro zbog glavnih, realnosti priče i šarenolikim sporednim likovima pred Weavingom koji je ukrao svaku scenu u kojoj se pojavio. Uvijek je dobro vidjeti da stvaralac nadmaši svoj uspješni projekat prvijenac što najavljuje blistavu karijeru mladoj rediteljki.

Leave a comment