Fenomen biografskih filmova oduvijek je preplavljivao popularnu kinematografiju što je dovelo do tačke otperećenja/zasićenja. Kao kontra pokret pojavili su se filmovi koji su za postavku radnje uzimaju istorijski događaj ili određene činjenice a mnogo više se oslanjali na umjetničke i stvaralačke slobode koja je zagušena pukim nizanjem velikog broja činjenica u stereotipnim biografijama.

Svijet mlade adolscentkinje Priscille, ćerke vojnog lica smještenog u Njemačkoj se naglo mijenja kada se nađe kao fokus interesovanja nevjerovatnog pop rok fenomena koji je zaslužio nadimak Kralj – Elvisa Presleya. Među njima se strpljivo rađa nježna ljubav a djevojka pada na lijepe manire i odmjereno ponašanje već tada ogromne muzičke i kulturne ikone. Djetinja zaljubljenost brzo nailazi na otrežnjenje kada shvati koliko zahtjeva mora ispuniti svom hirovitom suprugu kojem su sva vrata otorena.

Život na Gracelandu je kratkotrajno ostvarenje sna dok je Elvis kod kuće. Česta putovanja i veze sa najljepšim ženama svijeta o kojima nevina tinejdžerka čita u tabloidima oslikavaju se na njihov odnos, poput pukotina na porculanskoj vazi koji nastavljaju da se šire do nezaustavljivog konačnog loma. Tablete koje pjevač uzima su još jedna od emocinalnih barijera i problema sa kojima se suočava dok je Priscilla jprinuđena da kao poslušna domaćica sluša svog dragog ili se poražena i ponižena vrati kući svojih roditelja.

Ljubav među parom je očigledno postojala ali toksična priroda svjetske mega zvijezde je zloupotrijebila potpunu zaljubljenost djevojke koja ga je slijepo pratila u zlatni kavez u koji je drži zatočenu da bi se sa njom poigrao po potrebi. Iako je neposredno prije svoje smrti Elvisova ćerka Lisa Marie javno prozivala rediteljku da je prikazala njenog oca kao surovog manipulatora, te da bi kvarila sliku o njemu, Sofia Kopola kao umjetnica zadržava pravo na subjektivnu percepciju i autentični stvalačli izraz. Nikada se nije ni radilo o Elvisu što naslov od samog starta nagovještava, on je tu dok je zabavno i kada treba biti centralna ličnost na žurkama ali emocinalno je nesposoban da stane iza žene za koju tvrdi da je ljubav njegovog života.

Mnogo precizniji istorijski prikaz imali smo kroz Lurhmanovu savremenu viziju velikog muzičara koji je žrtva manipulacije vještog agenta koji ga je otkrio ali rediteljka ne brine mnogo o osjećanjima Kralja. Kostimografija i pažnja na scenografske detalje je autorkin lični dodir u drugom digitalnom filmu koji je snimila (prvi Bling Ring (2013), ostale na 16mm ili 9mm traci, digitalni format dobio je prednost zbog toga što je manje zahtjevan za budžet). Tema koju Sofija Kopola savršeno poznaje je alijenacija i porodični jaz proizašao iz života sa mega zvijezdom (znamo svi čije prezime Sofia nosi XD).

Način na koji rediteljka tretira svoju junakinju u dugim satima iščekivanja malo pažnje od nadmene ‘primadone’ je delikatan, govori govori o dubini njenih intimnih osjećanja koje je vjerodstojno dočarala Cailee Spaeny. Iako je kompanija sa Elvisovim imenom odbila rediteljki pravo da koristi bilo koju pjevačevu pjesmu to nije predstavljao nikakav problem jer je upotrijebila druge popularne pjesme i obrade popularnih klasika benda Rainbow (suprug joj svira u bendu).

Fenomenalno je sa ove distance posmatrati luk i magično putovanje stvaralačke karijere nekada ćerke legendardnog reditelja Francisa Forda Coppole koja treba da se dokaže ali sada njen stvaralački glas je poslednjih 20 godina i toliko snažan i prepoznatljiv da je svaki poznavalac prinuđen da se upozna sa njenim opusom. Posebno oduševljenje izaziva ovaj naslov jer donosi ljubavnu priču jedne djevojke sa istorijskom pozadinom koju je lako pratiti i još jedan je savršeni fragment mozaika u kinematografiji talentovane moderne rediteljke.
One thought on “Priscilla (2023)”