Pod uticajem naslova iz 70-ih kao što su Death Wish (1974) i I Spit on your grave (1978) sve češća tema u filmovima je kućna invazija, narušavanje privatnosti soptsvenog doma a motiv osvete doživljava razradu početkom 80-ih u naslovima House on the edge of the Park, Ms .45, Vigilante i Star Chamber. Junaci preuzimaju pravdu u svoje ruke zato što zakon ne može da ih zaštiti od vrtoglavog porasta nasilja. U VHS naslovu koji nikada nije doživio biopskopsku premijeru rediteljka obrađuje muško ženske odnose, posljedice traumatičnog iskustva po žrtve i surovost realnosti u kojoj zlikovci šetaju nekažnjeno.
Policajku Joan sačekaju provalnici i siluju u kući. Nerazumijevanje od okoline otežava povratak junakinji u svadnevne životne tokove. Jedina utjeha joj je doktorka Lewis koja je i sama suočena sa tragedijom smrti maloljetne ćerke i nekažnjenim silovateljem. Kada konačno uhvate karikaturalne zlikovce na suđenju odbrana okreće priču u korist jadnih momaka i nezaježljive pohotne žene koja ih je zavela i tražila grubu igru. Još jedan otrežnjujući udarac u zid i osjećaj bespomoćnosti bukti u ženama.
Od žrtava silovanja Joan dobija pisma podrške i uz pomoć saosjećajne dr. Lewis organizuje okupljanje za žene u znak zahvalnosti. Lucy pored sopstvene porodice brine i o katanoničnoj sestri, koja nakon silovanja panično vrišti u prisustvu bilo kojeg muškarca. Ostale djevojke i žene brzo dolaze do ideje o sprovođenju lične kazne za silovatelje povratnike: medicinski jednostavan postupak koji lišava muškarce viška testosterona – kastracija.
Žene spretno realizuju dobro organizovani plan i jedan po jedan osuđivani manijaci dobijaju zasluženu kaznu koja ih je zaobišla zbog rupa u sistemu i predrasuda društva. Svi su oni dostojni prezira i cijela javnost je zadovoljna sve dok se pod skalpelom dr. Lewis ne nađe ćerkin ubica i obični čin kastracije se pretvara u ubistvo prvog stepena.
Lako se poistovjetiti sa motivacijom traumatizovanih žrtava jačeg pola pa i kada pređu zakonsku i moralnu granicu. Ono što su one doživjele je dovoljno teško i mučno bez osude i predrasuda društva. Mnoge od žrtava silovanja nisu ni svjesne šta im se dogodilo dok ne prođe malo vremena u kojem procesuiraju traumu.
Tema koju obrađuje rediteljka Janet Greek je ispred svoga vremena, pa ovaj naslov predstavlja snažan feministički glas u kinematografiji. Pojavljivanje standardnog hollywoodskog manijaka Nicholas Wortha (‘raznosi’ ulogu u kultnom Don’t answer the Phone) je dobar dodatak za sve ljubitelje eksploatacije. (Jedan kritičar iz toga doba je govorio o filmu kao prvom feminističkom eksploatacionom filmu). Gluma je, kao i ostali tehnički elementi na nivou TV/B produkcije ali dobra postavka događaja uz originalni rasplet i otvoreni kraj ostavljaju dobar utisak uz nadu da će ovaj naslov doživjeti zasluženu restauraciju, uz nadu da rediteljka ne mora da se krije iza akronima jer su prilikom reklamiranja ovog naslova muškarcima povrijeđena osjećanja i ponos.
Dijametralna suprotnost smislenom djelovanju osvetničke grupe iz Ladies Club , A gun for Jennifer (1997) je amaterski projekat talentovanog reditelja Todd Morrisa, savršeno kompatibilan za duplu projekciju sa goreopisanim naslovom. Obzirom da se radi o projektu entuzijaste snimljeno ručnog kamerom haotična montaža sa brzim rezovima prati još jednu priču o ženskoj neravnopravnosti u obračunu sa ‘snažnijim polom’.
Drhtava kamera iz ruke prati djevojku (sa tajnom) koja pristiže u metropolu u maniru tipičnom za spotove 90ih uz adekvatnu indie soft rock svirku. Silovatelji pokušaju da se oslade slatkim parčetom mesa, ali ne znaju da grupa maskiranih osvetnica sprovodi surove kazne nad manijacima, u šta smo imali priliku da se uvjerimo u uvodu koji nas odmah priprema da spustimo ljestvicu očekivanja što se tiče glume.
Grupu djevojaka je ujedinio bol i ne tako suptilno kastriraju i masakriraju silovatelje sa kojima ne može da se izbori sistem. Predvođene Jessie, žestokom djevojkom meka srca djevojke prihvataju Jennifer, koja se lažno predstavila. Vozačka dozvola koju pronalazi iskusna policajka Perez sa svojim partnerom početnikom Gradyem glasi na ime Alison. Iz flešbekova i upoznavanja sa surovim djevojkama saznajemo da je pobjegla od nasilnog muža.
Preglumljavanje i kreveljenje bučnih djevojaka ih čini odbojnim, iako se sladimo vrlo grafičkim zvjerstvima koje sprovode nad siledžijama i silovateljima. Policijski podzaplet i prikaz žene u policiji koja nije izgubila kompas uprkos uvredama i diskriminaciji kojoj je svojim očima prisustvovala ostavlja tračak nade da se u institucijama sistema nalaze dobri ljudi spremni da pomognu žrtvama teškog zločina.
Potpuno bezbudžetni film bogat je vrhunskim pjesmama gitarskih bendova iz 90tih koji variraju od panka, preko IDMa do hard rocka i komplementaran je soundtracku Repomana (koji je i ozvaničio postojanje filmaginacija.blog). Naivne žrtve upadaju u paukovu mrežu okrutnih samoproklamovanih pravednica koje su sve pretrpjele zvjerstva i dozlogrdila im je inertnost sistema. Nasilje nad predatorima je opravdano i vrlo raznovrsno i grafički dobro prikazano, pa treba pohvaliti rediteljevu upotrebu skromnog budžeta. Djevojke djeluju kao organizovana paravojna formacija spremna da lično podijeli pravdu koja je, još jednom izostala usled zakazivanja elemenata sistema.
Snimano kamerom iz ruke dobijamo vjerno dočaranu sliku prljavog New Yorka, kojom gmižu bolesnici i sadisti prerušeni u dobre momke, nevine školarce koji čekaju pogodnu priliku da pokažu svoje pravo lice. Srećom, ukusna kombinacija pištolja sa samčmaricama i prosutih mozgova dolazi kao zaslužena kazna za, na prvi pogled normalne mladiće. U drugoj polovini filma ritam opadne, jer reditelj iuzde sa višenedovoljno razrađenih likova i mini zapleta, što sigurno ne treba uzeti za zlo, naročito imajući u obzir specijalno okrutni kraj. U policiji je sve po starom, osvetnička grupa je tragično rasparčana, ali preostale dvije djevojke nemaju problem da pronađu nove mizogine kandidate spremne za filovanje olovom. XD
filmaginacija.blog 