Gubitak člana porodice je intiman bol koji nikada ne ispari već preživjeli uče da žive sa emocionalnom rupom na mjestu gdje je bila ta osoba. Tragedije u holandskoj drami u o gubitku supruga i oca dolazi tiho, nenametljivo kao i turobna scenografija oblačnih dana u ruralnom nizozemskom području.
Porodica se sastoji iz četiri člana – glave familije, oca Johna koji brine o domaćinstvu ali stara kuća zahtijeva puno održavanja i ostavlja nepopravljen gepek automobila na šta ga supruga Merel podsjeća sa blagim prekorom. Boris je stariji od djece, pjegavi mališan zainteresovan za ronjenje jednako kao i njegov otac. Ronja je dovoljno mala da povjeruje da telefonska govornica koju je tata dovezao ispred kuće u šumi radi.
Merel je neka vrsta medijuma koja kontaktira sa umrlima na zahtjev prijatelja ili članova porodice preminulih. Kada mora sama da, surovo rečeno, svede račune nakon životne katastrofe koja ju je zadesila racionalna osoba u njoj zatrpava svoj dar svjesno, i bira stanje obamrlosti i stagnacije iz naslova.
Reakcije djece na gubitak je srceparajuća – Boris pokušava da nadmaši svoj rekord u ronjenju ne bi li spasio oca; Ronja razgovara sa tatom u telefonskoj govornici i drugarici priča da su u stalnom kontaktu. Nespremnost da nastave dalje je potpuno prirodna i to sami moraju da shvate da bi bili u stanju da nastave dalje. Merel u intimnim prisjećanjima na istoriju odnosa sa Johnom i kućom od koje su svili intimno gnijezdom uspijeva da pronađe snagu i ponovo počne da vodi seanse što joj omogućuje da konačno prežali nenadoknadivi gubitak.
Tmurne boje jeseni odgovaraju unutrašnjim stanjima troje junaka koji lutajući kućom pokušavaju da se sastave nakon tektonske promjene i velikog gubitka. Spoljašnji svijet reflektuje unutrašnje stanje djece i udovice zatrpane obavezom hipoteke nastale usled administrativne komplikacije potvrđivanja smrti voljenog čovjeka čije tijelo vjerovatno neće nikada pronaći a na koga se vode sva dokumenta. Kulminacija i pražnjenje dolaze sa olujnim nevremenom u kojem razumiju koliko su važni jedni drugima u procesu oporavka. Žestoki vjetar ruši i telefonsku govornicu pružajući priliku za dostojanstven rastanak od važne ličnosti bez koje moraju hrabro dalje. Merel je ipak morala da se vrati svom natprirodnom daru da bi nastavila dalje sa životom.
Scenario bez mnogo dijaloga i drame ustupa mjesto protagonistima da u prostorijama porodične kuće kroz kontemplaciju obrade svoju ličnu tragediju. Merel kao odrasla osoba prinuđena je da se suoči sa administrativnim zavrzlamama i dolazi u iskušenje da proda dom koji su se tako jako trudili zajedno da naprave. Djetinji pogled u lice okrutnoj stvarnosti joj daje snage da nastavi dalje i shvati da uspomene sa partnerom i ocem njene djece joj niko ne može oduzeti, a sjećanje na njega nastvalja da živi kroz odgoj i izvođenje mališana na pravi put.
Thekia Routen podsjeća na Charlottu Rampling u Ozonovom Sous le Sable sa bitnom razlikom da njen lik ima dvoje djece koje joj otežavaju sanjarenje i čežnju za srodnom dušom. Najveći uspjeh ove porodične drame je u prikazivanju velike boli i procesa suočavanja sa njom bez histerije i nepotrebnih izliva emocija. Patnja zato što je tiha ne znači da je manja svačiji proces bolovanja je jedinstven i zahtijeva vrijeme, razumijevanje i puno strpljenja.
filmaginacija.blog 