Fenomen popularnosti profesionalnog rvanja i šarenolikih junaka ringa kod nas poznatijih kao ‘kečera’ je teško razumljiv onome ko ne poznaje američku kulturu. Druga polovina XX vijeka je rezervisana za ekspanziju unaprijed pripremljenih, komplikovano koreografisanih, fizički zahtjevnih borbi. Ovi moderni gladijatori, oskudno ogrnuti spandexom, tj njihovi identiteti za pozornicu postajali su ljubimci široke mase opsjednutih obožavaoca a mnogi od njih su svjesno prihvatali i uživali u ulogama negativca.
Jedan od njih bio je Jack Adkisson koji je promijenio ime u Fritz von Erich i prisvojio ulogu zlobnog naciste u ringu, što mu je donijelo šampionski pojas a zahvaljujući svojoj reputaciji počeo je uspješno da radi kao promoter i organizator borbi u kojima su glavni junaci njegovi sinovi. Sinovi Kevin, Kerry, David i Michael su cijelog života slušali o tome kako u svemu trebaju biti naj, da moraju postati svjetski šampioni u rvanju i da sve u životu moraju sve podrediti očevim naredbama i nemilosrdnom sistemu rangiranja djece po važnosti.
Vješti biznismen Fritz je promijenio narativ – odbacio je nacistički lik iz svoje karijere svojim dječacima izgradio imidž dobrih, prizemljenih momaka različitih osoba, drugim riječima prave američke familije sa kojim svaki uzorni Amerikanac može da se poistovjeti. Nejaka pleća mladih momaka odgojenih da budu zavisni od svojih staratelja počinju da pucaju pod teretom očeve želje za trofejima. Prepoznatljivi zahvat čelične kandže prenio je svojoj djeci i u njima ih čvrsto drži dok ne iscijedi iz njih svu životnu esenciju i jedan, po jedan, tragično skončaju svoje kratke živote.
Pojas svjetskog prvaka je ono što se mora po bilo kojoj cijeni ostvariti. Odluke o njihovim životima donosi bez konsultacije sa njima a sve probleme koje imaju trebaju međusobno da riješe a sve to dolazi na prećutno odobrenje majke. Tragedija uvijena u kletvu prezimena Von Erich je toliko žalosna da je scenarista reditelj Sean Durkin odstranio neke detalje iz biografije porodice (jedan brat je potpuno odstanjen iz priče jer doživi sličnu sudbinu kao i Michael) koji bi skrenuli pažnju sa teme koje je želio da se dotakne.
Toksična muževna energija proračunatog patrijarha porodice, koliko god dominirala fabulom nikada nije centralni motiv priče. Momci uživaju dok provode vrijeme zajedno iako se nalaze u čvrstom očevom stisku. Generacijska trauma koju im prenosi otac dolazi iz neznanja i naslijeđenog lošeg šablona. Kevin, jedini preživjeli član klana Von Erich, smatra da je njihov otac radio najbolje što je umio jer vrijeme u kojem je živio je zahtijevalo oštrije metode odgoja pa je čeličio svoju djecu iz najbolje namjere. Osnova Fritzovog učenja je da treba ostati na nogama i nastaviti sa borbom i u najtežim trenucima i to je lekcija koju na najteži mogući način saznaje najstari brat jer želja za samoodržavanjem koju je probudio njihov otac.
Dvostruki aršini i licimjernost Holivuda raskrinkani su kroz primjer upravo ovog ostvarenja. Dok sa zgražavanjem posmatramo Fritza kako svoje sinove gura u propast zarad ličnog zadovoljstva Richard Williams u King Richard radi isto, i biva nagrađen oskarom pa nam se servira istinita priča, melodramatična limunada o uspjehu frustriranog matorca kroz sopstvene ćerke.
U Durkinovom ostvarenju nema ni zrna patetike i preuveličanih emocija – sve je koncizno prikazano i ni u jednom trenutku ne dovodimo u pitanje nesreću jadnih momaka koji su na svojoj grbači nosili breme manijakalno ambicioznog oca. Majkina reakcija dolazi sa zakašnjenjem ali je neizbježna kao otežnjenje za Fritza koji pravično ostaje sam zamišljenog pogleda.
Koreografije borbi, razvoj rvačkih asocijacija i popularizacija na TVu zabavna je i za one koji nisu ljubitelji bizarnog sporta. Zac Efron pokazuje svoj glumački talenat u zahtjevnoj ulozi nabildovanog Kevina a na rediteljev nagovor cijeli film se suzdržavao od plakanja za nesrećno stradalom braćom da bi sve oslobodio u završnoj sceni prepunoj emocinalnog naboja koja ne može ostaviti nikoga ravnodušnim. Preminula braća konačno pronalaze predah na drvenom rječnom splavu u sopstvenoj viziji raja, što se u ovoj tužnoj porodičnoj priči može smatrati srećnim krajem.
filmaginacija.blog 