Ratna dešavanja u Ukrajini i nova zvjerstva u pojasu Gaze odvratila su pažnju sa uvijek problematičnog afričkog kontinenta. Nije tajna da su evropske metropole preplavljene migrantima sa Crnog kontinenta koji prodaju lažno brendirane torbice, nakit i satove kojih su krcati migracioni centri. Okolnosti u zemljama trećeg svijeta je teško percipirati iz komfora zapadnjačkih domova – puko bivstovanje u siromaštvu u okrutnim uslovima tjera ljude da se okreću od kuća i odlaze u nepoznato, često i u sigurnu propast da bi pokušali da promijene svoje nepovoljne uslove.
Priča koju pripovijeda italijanski reditelj Matteo Garrone ima fantazijske elemente uprkos realističnom početku – Seidou i Musa vrijedno skupljaju novac da bi iskoristili priliku da se otisnu preko Sredozemnog mora u Evropu u potrazi za boljim uslovima da razvijaju svoje umjetničke talente. Majkino upozorenje o težini puta mladić ne shvata za ozbiljno jer je prevelika želja da pomogne njoj i svojim mlađim sestrama.
Prirodno je, iako naivno, djetinje fantaziranje i razmišljanje o boljem svijetu koji ih čeka nakon iskušenja koje imaju pred sobom u Sahari. Udaljenost od zapadne obale Atlantika gdje je smješten Dakar do glavnog grada Libije iznosi 3600 km i to većim dijelim van puta kroz oblasti koje kontrolišu razbojnici i raznorazni pripadnice gerile.
Pakao pustinje brzo osjećaju na svojoj koži i ono od čega su pokušali da pobjegnu se sprema da ih dograbi i čvrsto zakuje za tlo koje su tako željni da ostave za sobom. Magijski realizam pomiješan sa halucinacijama izazvanim sunčanicom Seidouu spašavaju razum, a dobrota stranaca, uz neophodni faktor sreće i čeličnu odlučnost mu omugućuju da prevaziđe iskušenja. Na kraju je maloljetnik poslužio švercerima migranata kao kapetan broda i prevezao brod svojih sapatnika do zrna nade u bolje sjutra. Toliko je sa svojih šesnaest godina već preturio preko leđa a dolazak na Stari kontinent mu nije nikakva garancija uspjeha. Katarzično olakšanje dolazi kada se konačno ukaže kopno mladiću koji je samo želio bolju priliku za sebe.
Realistični elementi u drami dočaravaju muke koje moraju da prođu ljudi koji su ostavili sigurnost svog doma da bi (možda) dobili šansu u tuđem domu. Zvjerska surovost ljudi koji žive u golemoj pustari Sahare ni ne treba puno obrazloženja – ljudski život je i dalje najvrjedniji za trgovinu. Melodramatični pronalazak rođaka od kojeg je surovo razdvojen je nagrada za Seioduovo požrtvovanje i ne djeluje previše stvarno, ali je to rediteljev način da uspostavi protivtežu užasima prikazanim iz realnih iskustava pojedinaca koji su se usudili na ovakvu putešestviju.
Momci u glavnim ulogama nemaju pretjerano glumačkog iskustva a i ostatak kastinga su uglavnom amateri, što uvećava realnost događaja (Zavidan broj fudbalskih i košarkaških dresova među masom iseljenika XD). Potvrda ispravnosti rediteljske vizije stigla je kroz italijansko odbijanje vize kasting direktoru da bi prisustvao venecijanskom festivalu jer nema dokaza da bi se vratio kada bi napustio zemlju. ‘Da sam bijel sigurno ne bih imao ovakvih problema’ izjavio je rezignirani Henri-Didier Njikam, stalno zaposleni u Marokanskom filmskom studiju.
filmaginacija.blog 