Nurse Sherri (1977)

Lavina filmova o zaposjednosti uslijedila je nakon Friedkinove ekranizacije čuvenog romana William Peter Blattya The Exorcist (1973) i do danas podžanr je iznjedrio brojne kvalitetne naslove, al ovdje nije o njima riječ XD. Al Adamson se rijetko dovodi u vezi za riječju kvalitet jer njegovi niskobudžetni filmovi su uvijek promiskuitetni, sa haotičnim scenarijama i upravo zbog toga su postali neizostavni dio kanona Z produkcije kod najokorelijih obožavalaca.

Eksploataciona kinematografija je doživljavala procvat 70. a tzv grindhouse filmove široj publici je približio i Quentin Tarantino, što svojim filmovima a što enciklopedijskim poznavanjem sumnjivih naslova iz doba kada je radio u video klubu. Sama riječ eksploatacija označava često i ne tako suptilno ‘naslanjanje’ na već postojeće ideje, a njihova najčešća bezbudžetna realizacija i tehnički siromašna produkcija kamuflira nedostatke bizarnim pričama koje ostavljaju čak i poznavaoce žanra zatečenim i zapanjenim. Nurse Sherri je idealan primjer da nešto tako nesređeno i haotično može da bude – veličanstveno loše.

Dva čovjeka u odijelima se nalaze usred planine u kalifornijskoj pustari: jedan je vođa kulta Reanhauer i bratom Stevensom. Sa njima je grupa ljudi koja gordo stoji pokraj leša starog tri nedjelje i pokušavaju da ga horskim dozivanjem ožive iz mrtvih. Jednog po jednog Satanin podanik ih uvjerava da je neophodna vjera prije nego što ga izda srce i hitna pomoć ga odvodi do bolnice a niko se i ne pita zašto se desetak ljudi nalazi u pustinji pored leša starog 21 dan.

Radnja u bolnici posvećena je upoznavanju sa osobljem. Masne šale medicinskih sestara pomažu nam da bolje upoznamo afroamerikanku Taru, nimfomanku Beth a Dr Stevens ne može da skine ruke sa naslovne junakinje Sherii. Kada se gledalac pomiri sa tim da djelovanje junaka ne snosi gotovo nikakve posledice ‘uživanje’ može da počne.

Sherri je zaposjednuta od strane spektralnog identiteta Reanhauera i kroz nju počinje da sprovodi svoju osvetu. Nepovezana radnja se simbiotično pretapa u skromnu ali učinkovitu bezbudžetnu priču o satanskim kultovima i moći nadprirodnog nad naukom. Afroamerički tandem, uz lik sestre Tare, je  bivši fudbaler Marcus Washington, pacijent u bolnici koji je ostao bez vida. Ogrlicu koju nosi oko ruke mu je poklonila haićanska baka i pravovremeno ga spasila od surove smrti. U nizu haotičnih preokreta, između snimaka bespotrebne golotinje, kreće prisjećanje na zajedničkog pacijenta i jurnjava za lešem. Čak i seksom opsjednuta Beth ima svoju ulogu u završnom činu a u prepoznatljivom stilu horora Al Adamsona scena na groblju u mrklom mraku sa katastrofalnim osvjetljenjem zauzima glavno mjesto u priči.

Više načetih podzapleta koji nikada ne dobijaju razradu ne smanjuju sveukupni osjećaj nenamjernog ‘dobro’ lošeg filma. Drveni dijalozi i bezizražajna gluma većine ansambla se miješaju sa haotičnim efektima klavijature iz  naučno fantastičnih filmova iz 50. godina. Na kraju za one koji nisu bili sigurni šta se dogodilo slijepac medicinskim radnicima pojašnjava u epilogu, ali to ne mijenja činjenicu da je Sherri oduzela život nekolicini ljudi. Da li se radi o sugestiji ili o stvarnoj zaposjednutosti demonom reditelj nam vješto ostavlja na razmišljanje. Ko kaže da originalnost i upornost ne mogu da zamijene talenat i standardno poznavanje filma? 

Leave a comment