Jedna od najvećeg spoznaja proisteklih iz odrastanja i sticanja iskustva je ujedno bolno otrežnujuća – najveće dostignuće koje pojedinac može da ostvari – prosječan život u skladu sa sobom i poslom koji mu donosi neophodnu svrhu i sposobnost izdržavanja sebe sopstvenim radom. Chihiro je najneobičniji primjer ostvarene osobe, a da ni sama nije svjesna koliko je blizu savršenoj harmoniji na izazovnom životnom putu.
Svjesna da su joj neophodne promjene djevojka mijenja svoj poziv noćne dame (seksualne radnice) kako ona to otvoreno svima priznaje i pronalazi zaposlenje u prodavnici brze japanske hrane bento (Bento je tradicionalni japanski način posluživanja hrane koji se sastoji od raznovrsnih jela posluženih u maloj, prenosivoj kutiji i sadrži različite vrste hrane, uključujući pirinač, meso, ribu, povrće, jaja i soseve) u ribarskom mjestu daleko od gradske vreve. Životi jednostavnih ljudi neopterećenih jurnjavom karakterističnom za urbane sredine nisu lišeni problema pa Chihiro služi kao mikroskop za posmatranje ovog interesantnog univerzuma.
Junakinjina prirodnost i toplina prema ljudima nije uopšte usiljena, već dolazi direktno iz srca i pomaže svakome živom biću i sa poštovanjem se odnosi prema mladima i starima što oslikava njenu emocionalnu inteligenciju i proniciljvost poznavanja ljudskog uma. Živopisne ličnosti koje srijeće govore i o njoj puno pa u svakom susretu sa paletom karaktera saznajemo i nove detalje o njoj. Od starog beskućnika, preko dvije neuklopljene srednjoškolke do klinca prepuštenog sebi sa prezaposlenom majkom, pa i kolege iz brze hrane, zajedno sa bivšim šefom i koleginicom iz promiskuitetne prošlosti. Za njih pronalazi topline u svom srcu iako je udaljena od svoje biološke porodice; svi oni su fragmenti Chihirinog sistema, njeni sapatnici na planeti koji joj pomažu da shvati da jedino ono što je ograničava je njen um.
Kao u najboljim ostvarenjima japanske kinematografije iz prošlog vremena atmosfera ustupa mjesto fabuli i karakterizacija dobija na snazi kroz minimalistička uklapanja junaka u živopisne ambijente. Umjesto uobičajenog junaka koji je lutalica kao i Suzukijevim i Kurosavinim filmovima Chihiro je ta koja čini priču kompaktnom i snažnom zahvaljujući snažnoj izvedbi Kasumi Arimura, čiji optimizam ne iscrpljuje nego Sally Hawkins u Mike Leighovom Happy Go Lucky već hrani ljude oko sebe.
Svi koji su imali priliku da budu u kontaktu sa prirodno vedrom djevojkom koja nije dopustila da je slomi breme podzemlja i predrasuda društva postaju bolje osobe, jer im ona daje priliku da vide sebe u najboljem svijetlu, uvijek pokazujući razumijevanja za individualne osobenosti svakog od njih. Pred nama je drama inspirisana manga serijalom (postoji omaž mangama i animama kao identiteskim dijelom japanske kulture) praćena prigodnim jazz soundtrackom koja podstiče dobro raspoloženje u kojoj toplina duha, pozitivan stav sa skromnim a snažnim pogledom na svijet nadjačavaju sve ostale prizemne nagone koje predstavljaju zamke uma.
Porodicu čine ljudi sa kojima dijelimo slatkoću uživanja i tegobe tereta a njih svaki pojedinac sam bira a time i kroji svoju sudbinu – ukoliko postoji nezdravi element u životu treba ga odstraniti ili promijeniti navike jer jedino individualni rast garantuje sreću koju Chihiro tako zrači. Iz najgorih situacija je spremna da nauči lekciju a to joj omogućuje i jasniji uvid u stvarnost time pomaže i svima oko sebe. Svijet bi bio bolje mjesto kada bi više ljudi revidiralo svoje stavove i dalo šansu uvjerenjima suprotnim od njihovih ličnih na način na koji to radi naslovna junakinja.
filmaginacija.blog 