Tragično samoubistvo najmlađe sestre koja je bila starija od mene 12 godina zatekla me na početku drugog polugođa završnog razreda osnovne škole, sa 14 godina. Palanački mentalitet je odmah došao do izražaja, pa su nepoznati ljudi iz okruženja analizirali zbog čega se to desilo a stariji, pred penzijom, roditelji zaokupljeni svojim poznim godinama i nemjerljivom boli nikada nisu uspjeli da se do kraja iznesu sa time, pa je nakon četvrt vijeka taj događaj u našoj porodici i dalje tema o kojoj se slabo ili ne govori uopšte.
Prirodna i jedina reakcija mladog adolescenta je dodatno zatvaranje u sebe, jer ionako krhko samopouzdanje i društvena prilagođenost iščupani su iz temelja. Stajao sam pod upitnim reflektorima radoznalaca i sažaljivih pogleda vršnjaka koji su proživljavali svoju adolescenciju ne hajući za suočavanje sa smrtnošću i gubitkom najbližeg člana porodice. Jedina utjeha dolazila je iz topline katodne cijevi, kada bi počeo TV program u svom udarnom terminu na mladoj televiziji. Sva bol bi se istopila u spokoju naivno banalnih priča o biciklistima na plažama Los Angelesa (Pacific Blue / TV IN). Uljukanost u komfor pripremljenog scenarija i zapleta koji se iščekuje; to je nešto što je poslužilo mom razumu u teškim trenucima suočavanja sa ambisom podsvijesti.
Rediteljka se na sličan način ophodi prema svetoj svjetlećoj kutiji koja je bila jedini izvor zabave u vrijeme prije interneta, reelsova i streaming platformi. Ono što se prikazuje je sveto, čeka se iz nedjelje u nedjelju, nestrpljivo i ljudi nagađaju kroz žive rasprave šta bi moglo da se desi u narednim epizodama. Eterično prisustvo umjetnosti nastavlja da živi realnije u životima obožavalaca nego što su pisci zamišljali u najluđim i najoptimističnijim snovima.
Zaluđenost TV serijom stvara iskrenu, bliskost između dječaka Owena, odgojenog po strogim pravilima očinske figure od koje prvobitno osjeća strah, pa tek onda ljubav; i Maddy, dvije godine starije djevojke koja se teško nosi sa pubertetom jer osjeća teret tjelesne i psihičke metamorfoze. Strogi otac ne dozvoljava Owenu da ostaje do kasno (serija je u udarnom terminu u 22:30) a bolešljiva majka nema dovoljno snage da se suprostavi čvrstom patrijarhu. Srećom pa Maddy posjeduje video rekorder i svake nedjelje na dogovorenom mjestu ostavlja kasetu sa novom epizodom, dodatno romantizijući i idealizijući opčinjenost video produkcijom u najranijoj mladosti.
Tinejdžerka otpadnica i dječak bez društva postaju ujedinjeni upravo tom neraskidivom vezom – kolektivnim nesvjesnim, kanonom niskobudžetne serije The Pink Opaque. Kada počne program sve drugo iz svijeta koji ih okružuje djeluje blijedi, djeluje minorno i zanemarljivo i nije vrijedno njihove pažnje. Tokom trajanja tv programa u periodu od par s junaci iz spoljneg svijeta počinju da osjećaju pritisak karakterističan za odrasle osobe. Bezbrižno djetinjstvo naglo je prekinuto kao i serija koja nije obnovljena za novu sezonu.
Na različite načine se nose junaci sa težinom stasavanja samim tim jer potiču iz različitih klasnih struktura. Za Owena roditelji brinu iako on ne osjeća pripadnost čovjeku sa kojim je majka posrednik u komunikaciji. Maddy ima nervoznog očuha koji se van ekrana istresa na nju i njeni problemi su mnogo ozbiljniji i toliko teži jer je kao žena izloženija zlostavljanju i uznemiravanju drugarica vršnjakinja. Čitava atmosfera izgrađena je jakom karakterizacijom dva glavna lika koji ne gube vrijeme nego koncizno predstavljaju svoje egzistencijalne i misli o svijetu oko sebe.
Sva surovost adolescenata i izgubljenost proistekla iz samospoznaje davi Owena i Maddy – a različit način suočavanja sa istim problemom ne znači da je jednom teže od drugoga. Spremnost momka da se suoči sa turobnom zbiljom suprotnom od šljaštećih svjetala ostavlja nadu za spasanje; nažalost, djevojka nije te sreće i zbog izgubljenih bitaka sa sobom plaća skupu cijenu upadanjem u ludilo. Apstraktni otvoreni kraj i epilog bez razrješenja samo su jedan od putokaza da se junaci nalaze na stazi života odraslih jer niko ne dobije sve odgovore koje traži. Varijabilnost sjećanja je uz ljudski faktor uvijek najveći problem pri objektivnom sagledavanju stvarnosti. A šta je to uopšte i objektivno, i iz čijeg ugla? Jedino što preostaje Owenu je da hoda svojim putem znajući da je uz njega Maddy, čuvar iz paralelnog svijeta.
Priča o subjektivnim osjećajima i percepcija neprilagođenih klinaca nekada su teški za gledanje jer nema tipične fabule i dugi su kadrovi u kojima Owen, u funkciji naratora pojašnjava šta se dogodilo. Fantazijski detalji sa elementima psihološkog horora tjeraju gledaoca da iz tamnih hodnika svoje podsvijesti ponovo preživljava sopstvene traume. Preživljavanjem iskustava iz prošlosti u prilici smo da sebi oprostimo i osvijestimo negativna osjećanja vezana za pojedine događaje, a prigodne tv emisije djeluju terapeutski za video generacije modernog doba.
filmaginacija.blog 