Fenomen serijskog ubice u pop kulturi vuče korjene iz SADa – nemilosrdno, realno otrežnjenje nakon uljuljakanosti u komfor izazvano psihodeličnim hipi pokretom koje je uslijedilo od 1970. nadalje nastavilo je da prožima i opterećuje američko društvo. Putem medija i sveobuhvatnim naporima FBI obruč se stezao oko ubica koji su nezauzdano harali kontinentom pa su rođene ikone subkulture: Charlie Manson, Jeffrey Dahmer, Gary Ridgway, Ted Bundy, John Wayne Gacy, Henry Lee Lucas, Otis Toole i naravno neuhvatljivi Zodiac koji načinom djelovanja, (da ne kažem ‘stilski’ jer bi zvučalo da ove ljude posmatramo kao umjetnike XD) najviše podsjeća na dugokosog čudaka iz naslova glumca/reditelja Osgooda Perkinsa.
Intimnim razmjenama subjektivnih kadrova djevojčica iz svoje snijegom zavijane kuće prilazi automobilu i, kako je svako sjećanje krhko i nejasno, tako i njena prisjećanja na bizarnog čudaka gledamo na treperavoj filmskoj traci. Lee Harker, djevojčica sa početka odrasta u FBI agentkinju sa zadatkom na terenu. Očigledno uznemirena i uvijek namrštena junakinja predaje se poslu i pokušava da riješi slučaj star 30 godina: smrti cijelih porodica koje uvijek završavaju samoubistvom patrijarha počinioca. Neko, najvjerovatnije osoba od povjerenja ulazi u domove ljudi, krči put za Nečastivog koji sugestijom tjera patrijarha na krvavi pokolj. Na mjestu zločina uvijek čeka ista kodirana ceduljica od Longlegsa. Problem u istrazi nastaje kada detektivi shvate da Longlegs nije bio sam i da rade za nekoga ko se zove Mister Downstairs.
Djevojčina veza sa ubicom je duboka, zato što joj zna ime i ostavlja tragove koji joj pomažu da istragu pokrenu sa mrtve tačku uz pomoć pragmatičnog kolege, detektiva Kartera. Lee je ključ cijele slagalice i što više kopa po svojoj podsvijesti, više se događa tragičnih stvari oko nje ali istraga se barem konačno pomiče sa mrtve tačke. Lutka na koju nailaze navodi na to da je možda riječ o nekoj crnoj magiji pa se proceduralna potraga za ubicom transformiše u horor okultnog. Šizofrene eksplozije Longlegsa kojeg maestralno tumač svestrani pogodak/promašaj heroj Nicolas Cage našminkan kao Bob Dylan sa Rolling Thunder turneje (odmah je rekao da neće više da glumi serijske ubice).
Nic Cage ima sposobnost da prepozna koliko visoko ili nisko može govoriti a da je glas dobro snimljen, što je korisno za ulogu sumanotg, raspjevanog glam rock serijskog ubice, Sataninog sluge Longlegsa. Najbolja stvar kod muzike je što je Osgood Perkins prvi put čuo za bend T. Rex, psihodelični rock sastav koji se transformisao u glam rock krčeći put novim, popularnim trendovima. Tako se adekvatno motivaciju Satane i realizacija komplikovanog plana njegovih poslušnika može slikovito objasniti i stihovima Killer Mikea:
I had to run from the wrong to the right
I had to run to the sun and the light
For if I should perish, my kids would have nothing inherited
And that’d be the Devil’s delight
Đavolje zadovoljstvo je da stavi djevojku u sve ove teške situacije željan da joj dokaže svoju nadmoć planom koji nadmašuje jednostavno razmišljanje. Ni tragično razrješenje, ni otkačivanje od uticaja mračnih sila, ni spašavanje jednog nedužnog života ne donosi junakinji spokoj zato što osim što treba da žive sa traumom satanski kult nastavlja da živi. Sve porodice su same prizvale Nečastivog u svoj dom, čime je podvučena još jedna sfera koja je uznemiravala javnost: nasilni upad u dom.
Reditelj nikada nema namjeru da jeftinim trikovima zloupotrijebi godinu u kojoj se zbiva priča, naprotiv, atmosfera podsjeća na slične naslove kao što su Silence of the Lambs, Insomnia, Manhunter, Seven, True Detective, a onda sa pojavljivanjem lutke i nagovještaj Profonda Rosa, sa zaokretom u priči nalik na Dollmana. Borba junakinje reflektuje Osgoodov komplikovan odnos sa roditeljima (sin Anthony Perkinsa i tragično stradale glumice Berry Berenson).
Turobni ambijent negostoljubivog terena Oregona i osjećaj izolacije pojačani su prelaskom na tamnu stranu pričom o satanističkim kultovima željnim da zadovolje svog gospodara. Djevojka Lee je uvijek sama u ambijentu i nema nikakvih zvukova, pa se radnja sporo razvija i osjećamo njen rastući unutrašnji nemir u išečkivanju proročkih vizija koje se otkrivaju kao komadići slagalice u briljantno realizovanom scenariju.
filmaginacija.blog 