La Prima Notte di Quiete (1972)

Životne okolnosti su Daniele Dominicija natjerale da se naseli u Rimini, turističko mjesto na sjeveru ispod Ankone i Venecije. Oblačni mjeseci i turobno vrijeme sa čestim padavinama ukazuju na život van najprometnijih mjeseci kada grad preuzmu turisti. Junak koga tumači Alan Delon je u braku bez ljubavi, dok on provodi vrijeme kockajući sa novim poznanicima i u dugim šetnjama pustim šetalištima.

Naslov filma je ujedno i ime zbirke junakove poezije sa aluzijom na prvi spokojni san bez snova. Neotkriveno, i do samog kraja nejasno je breme prošlosti, koje kao da je ubilo životnu iskru u vrsnom poznavaocu umjetnosti i pjesniku koji preuzima posao profesora najvišim razredima u srednjoj školi. Kroz mlade adolescente nošene jakom socijalnom sviješću i ohrabrene borbom kolega studenata širom svijeta dobijamo još jedan sloj društva – mladu inteligenciju koja predstavlja najsvjetliji dio socijalnog realizma koji je krasio italijansku kinematografiju dugo u posleratnim godinama. Učenica Vanina je sličnog, turobnog raspoloženja kao i profesor iako ima momka koji dolazi za njom brzim sportskim kolima. 

Između studentkinje i profesora se kroz duboke razgovore i vrijeme provedeno u muzejima duž cijele obale Italije rađa uzajamno poštovanja i veza mnogo dublja od tričave fizičke privlačnosti. Način na koji je siromašni, cinični profesor dopro do njenog srca probudio je u obamrloj Vanini osjećanja koja nije ni znala da posjeduje. Vanina je svjesna da je samo jedan od trofeja svoga momka Gerarda i nema ambiciju da završi srednju školu kada joj bogati sponzor može obezbijediti sve ovozemaljske luksuze. 

Iskra koja je usahnula u Danieleu je probuđena mladim slomljenim srcem djevojke tako depresivne za svoje godine. Odnos koji Daniele ima sa suprugom Monicom je otvoren – bez tajni, prevare znaju da se vatra ljubavi ugasila ali iz poštovanja i godina provedenih zajedno, iz navike ostaju jedno drugom utjeha. Rastanak djeluje kao logično rješenje za oboje jer se upuštaju u odnose sa drugim, ali u trenutku kada Daniele istinski prelomi da treba da napusti nestabilnu Monicu shvata da ne može da nastavi bez nje. Da li je u pitanju poštovanje proisteklo iz dugog boravka zajedno ili je prava ljubav ne ostaje nikada razjašnjeno jer tragične okolnosti se ispriječe na putu karakterističnog, ćutljivog a mudrog Delonovog junaka kojeg u kontemplativnim lutanjima prati jazz ansambl melanholičnim instrumentalnim kompozicijama.

Mentalitet male sredine predstavlja okov za junake iz kojeg je nemoguće otrgnuti se – svako zna sve o najbližim susjedima, dugogodišnjim prijateljima i dokle god su u toj sredini sa tim ne mogu da se nose. Umjetnost je instrument izdizanja iznad tjelesnih užitaka, način plivanja uzvodno, protiv vjerovatnoće i mase, i iz nje se rađaju najiskrenija prijateljstva. Daniele to uviđa kada ga prijatno iznenadi poznavanjem poezije jedan od ‘primitivnih’ drugova sa kartanja.  Junaci u priči su izgubljeni u izmaglici primorskog grada i lutaju u potrazi sa sobom. Kada je smogao snage da konačno ode od psihički ‘oštećene’ supruge Daniele je uvidio da ono što sa njom ima mnogo dublje i iskrenije od bilo čega što je do tada radio. Nažalost, kako je dugo lutao hodnicima podsvijesti saznanje dolazi prekasno i razrješenje ostaje prekriveno gustom maglom.

Leave a comment