Izlet španskog reditelja Bigasa Lune u horor polje donijelo je moćno meta horor ostvarenje koje preispituje uticaj filmskog nasilja na gledaoca. Reditelj poznat po slikanju običnih ljudi sa vrlinama i manama uobičajenu dramsku pozornicu zamjenjuje, slojevitim, višedimenzionalnim užasom filmskog platna i bioskopske sale.
Prva trećina filma fokusira se na priču o majki i sinu koji su telepatijom povezani kroz hipnozu. Zelda Rubenstein koja se proslavila ulogom medijuma u jezivoj franšizi Poltergeist glumi majku, iako je glumac koji tumači ulogu sina Jacka (Michael Lerner) svega mlađi 8 godina od nje. Po mamicinom naređenu kopa očne duplje žrtvama i prosipa ih u slivnike.
Gnjecanje krvavih jagodica u lavabou loše utiču na zgroženu Patty dok druga djevojka Linda krca kokice i pažljivo posmatra krvavi rasplet a mi se upoznajemo sa ostatkom posjetilaca u bioskopu. Patty pokušava da dođe do vazduha u kupatilu i susretne sa pravim ubicom dok John na platnu nastavlja svoj ubilački niz i dobijamo grotesknu sliku u slici nasilja u bioskopu. Jadna djevojka koja nije ljubitelj horora nije jedina žrtva nemilih scena u bioskopu The Rex.
Stvarni ubica je naoružani manijak sa prigušivačem i oće da zapali cijelu bioskopsku salu i nalik na njegovog heroja doziva mamicu. Na posteru za film Mommy koji junaci gledaju vidimo ime reditelja napisano otpozadi (Anul Sagib), pa je jasna namjera da skrene pažnju da platno reflektuje ljudsku prirodu. Jeza i panika nastaje iz oduzete sigurnosti i toplote svjetla projektora u tami. Mjesto zabave postaje poprište stvarnog užasa u Los Angelesu i kao da prevdiđa masovne pucnjave koje pogađaju američko društvo u XXI vijeku.
Zajedno sa Patty ostajemo zgranuti otvorenim kroj uz naglašenu nespremnost ljudskog uma da se izbori sa preplavljujućem nasiljem i napravi razliku između realnosti i mašti. Film u filmu sa jasnim antagonistima naspram nevinih i neznavenih gledalca koji su samo željeli da prekrate par sati uz kokice i krv. A filmski stvaraoci čine sve da ugase neutoljivu žeđ za krvlju okorelih horor obožavaoca.
Efektna atmosfera lutanja između svjetova je i prilično nemilosrdna pa je broj žrtava u filmu 14. Za razliku od Lamberto Bavinih Demona gdje ukleti artefakt ruši četvrti zid između filma i stvarnosti užas Bigasa Lune je realniji, jer je inspirisan izmišljenim manijakom koji je oslobodio ubilački nagon u labilnom redovnom bioskopskom posjetiocu. Patty je ustvari u filmu unutar filma unutar filma što potvrđuje i odjavna špica.
Filmski kritičari su slabo ocijenili ovaj naslov uz tvrdnje da naslov iako maštovit je previše nasilan a to je i konačna potvrda rediteljeveg uspjeha da predstavi originalnu i danas aktuelnu priču koja se razlikuje i izdvaja od običnih žanrovskih filmova zlatnog doba horora 80-ih.
filmaginacija.blog 