Radosne trenutke iz doma savršeno skladne porodice u bijelom bilježi majka za svoj blog o prosječnoj, srećnoj porodici iz Finske. Slika je, očigledno tu da zavara posmatrača i iza površne radosti sa fotografija nje se krije složena priča o disfunkcionalnom domu u kojoj je centralna ličnost ćerka, tinejdžerka Tinja. Čim se kamera ugasila ptica je poremetila prividno skladnu harmoniju ulaskom u dnevnu sobu. Majka je zvjerski presudila nevinoj vrani slomivši joj vrat. To je djevojčin prvi kontakt sa nasiljem nad demonstracije sirove snage superiornog nad bespomoćnim oblikom života nedovoljno jakim da opstane u surovom svijetu ljudi. Čudesno oživjela ptica odvodi djevojku do jajeta koje odlučuje da odgoji sama jer u naletu bijesa sličnog majkinom na mnogo krvaviji način smrskava jadnu životinju.
Svoju pažnju stidljiva i asocijalna djevojka usmjerava ka jajetu dok se postepeno raslojava njen univerzum; ambiciozna majka je forsira da trenira gimnastiku i nameće pritisak takmičenja; slučajno otkriva tajnu iritantno pozitivne majke koja joj priznaje da se zaljubila u majstora Teroa kod kojeg provodi vikende; tata je sa tim okej dokle god je hobija koji mu zaokupljaju pažnju. Iz naraslog jajeta se razvija pticoliki humanoid koji poslušno prati Tinju ali reaguje na njen strah. Sveprežimajuće strahove koje je pokrenula smrt ptice djevojka projektuje svoje frustracije na fantazijsko biće, a ono uzvraća nježnost na svoj morbidno nježni način. Postepena transformacija ‘ornitohumanoida’ predstavlja obrnuto projektovani bolni formativni period mlade adolescenkinje.
Spori ritam kompleksnog fantazijskog horora se sklapa u perfektan mozaik kako se uzbudljiva priča privodi kraju. Na trenutak djeluje i da je biće samo plod maštovite, psihički nestabilne klinke ali istina je mnogo jezivija: izbjegavanje suočavanja sa problemima i nedostatak podrške djetetu u ključnim životnim jubilejima dolaze kad tad na naplatu. Tačna je činjenica da je dijete poslednja prilika da čovjek mijenja sebe, ali treba pronaći granicu između liječenja ličnih frustracija i neispunjenih snova u delikatnoj prisutnosti koja se krije iza prividne samostalnosti koju dozvoljavamo tinejdžerima. Stvorenje je tvorevina specijalnih efekata i zauzima centralnu priču o tjelesnom hororu i mračnoj strani sazrijevanja.
Pravi problemi sa kojima se suočavaju mladi prilikom odrastanja su jeziviji od bilo kojeg horora u kojem divljaju hormoni dok su prinuđeni da posmatraju u mnogo slučajeva jednako izgubljene odrasle kao figure autoriteta. U jurnjavi za sopstvenim ambicijama roditelji zaboravljaju na svoju djecu a posledice su katastrofalne i sa njima se teško nositi. Djevojčica u ulozi Tinje je u svojoj prvoj ulozi ukrala pozornicu starijim kolegama u dualnoj ulozi Tinje i deformisane Alli. Ledeno flegmatični roditelji ulivaju strah u kosti svojom odsutnošću. Uspavanka koju joj majka je naznaka da loša namjera nije postojala ali stvari ne ispadnu uvijek onako kako ih projektujemo.
Veza represije, traume i natprirodnog sa animalizmom i telekinezom prisutan je u nordiskoj kinematografiji (Thelma, Lamb, Innocents). Užas je utoliko učinkovitiji kad uzmemo u obzir blagu prirodu skandinavaca koji spadaju među uzdržanije narode, jer rijetko povisiju ton prilikom komunikacije i teško je po tonalitetu utvrditi kakvom emocijom odišu njihove riječi. Ako su oni tako skladni i umjereni prošli kroz ličnu traumu šta da očekujemo mi ostali?
filmaginacija.blog 