Vjerni čitaoci bloga (ako ta kategorija postoji igdje sem u mojom glavi XD) znaju da među izabranim novijim filmovima rijetko ima akcionih naslova jer su na radaru uvijek dramski kompleksniji naslovi. Čitaoci takođe znaju i za slabost ka akcionim spektaklima sa kraja prošlog vijeka a naročito u režiji velikog majstora John Wooa koji je u Holivudu popularizovao podžanr gun fu. Poslednji projekat slavnog hongkonškog majstora akcionih spektakla. osim što se razlikuje od ostalih filmova iz žanra, zbog nedostatka tipičnog dijaloga priključuje se kanonu netipičnih božićnih filmova jer je vremenski okvir radnje, kako naslov nagovještava za najsvetiji hrišćanski praznik.
Junak u šarenom božićnom džemperu juri dva auta koji pokušavaju da izbace jedno drugo sa puta i pokušava da ih jureći ka njima zaustavi što rezultira metkom pravo u grlo. Kroz bolan proces oporavka saznajemo da je Kevin zajedno sa suprugom izgubio sina od zalutalog metka tokom banditskog obračuna u predgrađu Los Angelesa. Ženina ljubav i razumijevanje su samo breme koje ga slama i gura u zavisnost od alkoholizma dok izolovan u podrumu pokušava da procesuira kako mu se promijenio život iz korijena i zašto.
Život nije nikakvo čudo i svoj ostanak u životu racionalizuje potragom za kriminalcima koji su, naravno, slobodni na ulici bez ikakve optužnice. Osvetu je spreman da servira lucidan i pribran, vjestan da vjerovatno neće doživjeti satisfakciju koju bi mu donijela pravda koju je sam sproveo i koju je adekvatno isplanirao za Badnje veče godinu dana nakon tragedije.
Kriminalci koriste blagdane da bi se međusobno istrebljivali a policija izvlači deblji kraj u protiv dobro naoružanih surovih gangstera. Pometnju koristi Kevin da sprovede svoj iscrpljujući trening u djelo. Kid Cudi u ulozi detektiva je jedina prijateljska figura predstavlja jedinu svijetlu tačku u ovom morbidnom svijetu i razumije junaka ali je i sam nemoćan da išta preduzme.
Majstorski ritam priče bez dijaloga ne ostavljaju prostor za suvišnu patetiku, otrcane dijaloge i gubitak vremena na podzaplete koji ne vode nikuda. Osveta je jedino što može da Keviny donese iole spokoja. Film je podijeljen u tri dijela: uvodni u kojem upoznajemo junaka i šta ga navodi na djelovanje, srednji kada se priprema za sprovođenje nasilne pravde i treći dio u kojem zlikovci na svojoj koži osjećaju bol oca koji je izgubio cijeli život u jednom trenutku.
Jurnjave kolima su koreografisane kao igrice što se može reći i za akcione scene u kojima Kevin demonstrira svoje vladanje vatrenim oružjem. Prije finalnog obračuna sa vođom bande se suočava i sa dva mini bossa u stilu igrica sa automata. Nasilje je beskrupolozno vizuelno a poznavaoci opusa reditelja znaju da mu karikaturalni negativci nisu nepoznanice (gledam u tebe Nicolas Cage iz Face Offa XD). Nije pretjerano logično kako je mogao da priušti bogati arsenal oružja i da restaurira forda mustanga ali traženje logike u testosteronskoj zabavi bez mozga je izgubljena bitka. Neprekidna napetost traje od početka do samog kraja i pomoć za čovjeka armiju dolazi u pravom trenutku upravo od detektiva kojem je uspio i sam da izmami osmijeh svojim samoinicijativnim sukobom sa moćnim kriminalcima.
Mali scenarijski propusti su zanemarivi u odnosu na količinu zabave koju donosi bezumna akcija bez prestanka. Zločinci su dostojni mržnje a poistovjećivanje sa herojem dolazi prirodno. Nasilni osvetnik, samozvani pravednik priključuje se galeriji znamenitih antiheroja kao što su Punisher, Paul Kersey, John Wicka i QT-eve Mlade. Naslov koji bi se utopio u more mediokriteta da nije odigrao na kartu nijemog filma što pokazuje rediteljevu sposobnost prilagođavanja i spremnost da se udalji od sopstvenih metoda, a da i dalje zadrži autentični pečat koji toliko nedostaje novim žanrovskim naslovima novije generacije.
filmaginacija.blog 