Morvern Callar (2002)

Badnje veče se pretvara u lični pakao za naslovnu junakinju kad u zajedničkom stanu pronađe svog momka prerezanih vena. Razorena šokantnim prizorom leži pored beživotnog tijela  u katatoničnom stanju. Razuma pomućenog od bola odlučuje da ne prijavi zločin i nastavi da se ponaša kao da je sve u savršenom redu, nalazi se sa drugaricom Lannom i odlaze u lud praznični provod. Sav alkohol i opijati ovoga svijeta ne mogu izbrisati devastirajući efekat smrti partnera koji brižljivo čeka kada sredstva za anesteziranje uma prestanu da djeluju.

U istom stanu sa lešom i djevojki dolazi na misao da bi trebala da digne ruke na sebe, ali se predomišlja i šok efekat sa početka postaje svjesno kreirana laž koja ublažava činjenicu da je James izabrao smrt prije nje, iako je u oproštajnoj poruci oslobađa sve krivice. Jedino što je ostalo za njim je muzička kolekcija ploča i cd-ova, svježe završeni roman spreman za štampu i slanje izdavaču i otvoreni bankovni račun sa par hiljada funti na raspolaganju. Kada je prećutana istina otišla predaleko briše momkovo ime iz romana i šalje ga izdavaču potpisano svojim imenom. Realno gledano, njemu više nikada neće koristiti a ona mora da nauči da živi sa ranom iščupanog srca.

Svjesno nametnuke Iluzija i Morvernina proračunata isključenost, uz ponašanje kao da je sve i dalje normalno se može lako razumjeti jer ljudski mozak je spreman na brojne kompromise kada je u pitanju samoodržavanje. Problem suicida je što bol ostaje onima koji su preživjeli dok je počinilac, okrutno rečeno, oslobođen patnje. Stotine pitanje zašto, potencijalnih scenarija kako se to moglo izbjeći ostaju da iživljavaju žrtve koje ostaju za osobama koje su počinile suicid i to je jedan od razloga zbog kojih se takav čin može smatrati kukavičkim potezom. Niko ne može da krivi djevojku za to što je napravila ma koliko gnusno i hladnokrvno izgledalo.

Odmor u Španiji je u početku ventil za Morvern i Lannu ali i pokazatelj koliko ju je smrt momka odaljila od prosječne percepcije djevojke njenih godina. Među drugaricama se pojavio jaz što zbog boli koji Lanna ne može da razumije a naročito zbog činjenice da je Lanna spavala sa Jamesom. Ta informacija je ujedno i poslednja veza nove Morvern sa starom i spremna je da se preda ljepotama nepoznatog, dugim šetnjama tropskim krajolikom osluškujući šapat svoje duše. Za nju više nema povratka u ‘normalu’ – jedino što može je da od krhotina pokuša da sklopi neku vrstu mozaika koji će je izvući u najtežim mjesecima.

Rediteljka Lynn Ramsay prema romanu škotskog autora Alana Warnera kreira stilizovanu  dramu o boli nakon smrti partnera koji je sebi oduzeo život, naročito stavljajući akcenat na važnost muzike u životu i pokojnika i njegove djevojke. Mikstejp koji je James ostavio Morvern je poslednje nematerijalno sjećanje na njega i prilika za jadnu curu da se duhovno poveže sa mrtvacem u kojeg je još uvijek zaljubljena. Ne treba potcijeniti ni iscjeliteljsku strane muzike imajući u vidu raznovrsnost izbora pjesama.

Samantha Morton se zadivljuje svojom upečatljivom glumom i neodoljivo njena ljubav podsjeća na lik Emily Watson u Breaking the Waves (Emily ne ostane bez supruga ali postane kvadriplegičar usred povrede na poslu, jednako nisu krive ni jedna ni druga za nesreću koja se na njih sručila) a njene prekretnice pri unutrašnjoj promjeni podsjećaju na neobičnu mješavinu Ferarine Zoe Lund u Ms. 45 i Juliette Binoche u Kieslowskovom Three Colours Blue.