Monster (2023)

Požar usred u noći koji guta par spratove zgrade u obalskom gradu u prefekturi Nagano nalazi se u centru narativne strukture reditelja Horekazu Koreeda; to je centralni događaj  u  nelinearnom narativu koji uvodi u komplikovanu priču sa mnoštvo zanimljivih likova čiji se životi mijenjaju iz korijena kao posledica međusobne interakcije.

Mugano i njegova samohrana majka se muče da prihvate realnost iznenadne smrti i gubitka oca i supruga. Majki naročito teško pada kada vidi da njen sin ima problema da se nosi sa životom bez oca i njena prva, razumno zaštitinička reakcija navodi je na zaključan da je problem u nastavniku u školi koji je, navodno zlostavljao mališana. Neugodan položaj prosvetnih radnika je sistematski problem, nastao iz godina oštrog zaštitničkog stava prema djecu, koja su uvijek u pravu i uvijek je njihovim roditeljima neko kriv za neuspjeh ili neispunjene ciljeve. 

Jadni nastavnik se usiljeno ponizno izvinjava frustriranoj majki, iako je njegova verzija događaja znatno drugačija, ali ozbiljne optužbe ga suočavaju sa gubitkom posla i reputacijom zlostavljača, tako da on mora da se uhvati za svoju verziju istine ne bi li pokušao da sačuva obraz. Nalik na čuveni Rašomon, to je njegov drugi ugao iste priče – Mugano je nasilnik protiv kojeg ne smiju / žele da svjedoče studenti u šta vjeruje i svojim očima. Kolege nastavnici nisu od pomoći kada sve žele da zataškaju zato što bi djetetu upropastili budućnost – sa nasilništvom kao trajnom mrljom u dosijeu Mugano ne bi mogao da se upiše u drugu školu.

Direktorkina tajna je najmračnija jer osim suočavanja sa smrti unuka mora da se nosi sa činjenicom da je njen sin preuzeo odgovornost da bi je poštedio odlaska u zatvor pod stare dane. Izjedena krivicom i ona iskazuje skrivenu frustraciju ka zaštićenoj djeci koja se nedolično ponašaju. Toliko dugo je u obrazovnom sistemu i sa lakoćom dopire do đaka, pa i Muganu otkriva umjetnički izražaj kao način kanalisanja nagomilanog bijesa i nezadovoljstva.

Istina iz ugla dječaka zapravo je mnogo okrutnija i jednostavnija – dva otpadnika, zlostavljani Yori i tužni Mugano pronalaze uzajamno razumijevanje i zajedno proživljavaju perfektno harmonične trenutke djetinjstva. Za jednog od njih dvojice ta veza je dublja od običnog prijateljstva i predstavlja prvo osvještavanje seksualnih instikta iako se nikad ništa među njima ne dogodi. Još jednom se pokazuje da je sistem odraslih nakaradan i da čistoća dječije duše nikada ne može biti uprljana svim nesvjesnim elementima sistema koji i da su savršeni ostavljaju mlade ljude izložene izazovima koje nisu u stanju sami da savladaju. 

Roditelji i obrazovni sistem jednako zakazuju iz najbolje namjere ostaju u sijenci posljedica štetnog djelovanja iz najbolje namjere. Često ta najbolja namjera krije sebičnost osjećaja ličnog zadovoljstva da je pojedinac uradio nešto korisno. Teško je razlučiti šta je najbolje za samostalnu jedinku a šta ono što mi mislimo da je najbolje.

Pitanja koja se postavljaju tokom na prvi pogled jednostavne priče o zlostavljanju dosežu duboko u istinsku, nesvjesnu ljudsku prirodu. Koreeda prikazuje djece kao sposobnih da se nose sa gnusnim svijetom oko sebe dok naglašava kompleknost roditeljstva u modernom dobu, prihvatanje queer identita u rigidnom društvu, suočavanje sa dezinformacijama i uljepšavanja istine zarad boljeg javnog imidža. Svaki ugao gledišta ima svoje validne strane ne ostavljajući prostora za bilo kakvo drugo tumačenje. Čovjekov mozak programiran je tako da su prve, impulsivne reakcije utemeljene u predrasudama i ograničavajućim stereotipima.

Tajfun koji se obrušava i zatrpava dječake u vagonu dok zajedničkim snagama roditelji i prosvetni radnici pokušavaju da ih otkopaju ne može biti slikovitiji prikaz društva. Vješta naracija nekoliko puta mijenja ugao gledišta obmanjujući gledaoca do samoga kraja kad razumijemo da su pravi monstrumi odrasli, a djetinjstvo je tako lagano da taj ružni svijet može sačekati još koju godinu.