The Substance (2024)

Nemilosrdna strana šou biznisa leži u činjenici da glamurozni, dobro plaćeni posao ne trpi neizbježno fizičko propadanje koje dolazi sa godinama. Sve markentinške kampanje zasnivaju se na građenju nerealističnog ideala ljepote, nedostižnog standarda fizičkog izgleda za većinu konzumenata finalnog proizvoda koji se reklamira na velikom ekranu. Osobe koje se i nađu pod reflektorima pozornice rigoroznom ishranom i spartanskim treninzima održavaju svoje tijelo dopadljivim za golo oko krajnjeg potrošača.

Elisabeth Sparkle se suočava sa najtežom mogućom stvarnošću – za 50. rođendan joj producent saopštava da više nije dovoljna poželjna da bi se našla pred kamerama i poklanja joj gurmanski kuvar za penzionerske dane. Da bi stvar bila još gora postaje žrtva saobraćajne nezgode ali srećom, bez ozbiljnijih ozljeda. U ambulanti dobija kontakt od medicinskog brata koji joj može pomoći sa problemom u vezi nezadovoljstva godinama narušenim fizičkim izgledom.

Upustva za korištenje su jasna i precizna: substanca koju ubrizgava u sebe jednom aktivira reprodukuju ćelije kreirajući bolju verziju nje same: da bi proces bio održav bitno je ‘stabilizovati’ se svakog dana, a stara Elisabeth i njena mlađa, ljepša, bolja verzija Sue moraju da se smjenjuju na nedjelju dana. Važna stvar da iako je riječ o dvije osobe suprotnih fizičkih i psihičkih osobina riječ je o istoj osobi.

Naravno da apetiti brzo porastu i velika diva u novom tijelu želi da produži svoje magične trenutke, naročito kada se uvjerila u čudotvorni efekat transformacije. Mlađa, nikad ljepša sa svim fizičkim atributima koji zadovoljavaju visoke kriterijume razuzdanog producenta kojeg tumači Dennis Quaid i matorih, sijedih dioničara koji svojim novcem finansiraju cijeli medijski cirkus.  Svaki od sve dužih perioda pojavljivanja lijepe i zavodljive Sue odražava/ preslikava se na Elisabeth a tu je i ogromni portret u divinom penthausu, sa očiglednom aluzija na Vajldovog Dorijana Greja, ukoliko nekome nije bilo jasno odakle inspiracija rediteljki da na svoj način obradi priču krađi fizičke ljepote od zuba vremena.

Mlađa Sue koju tumali Margaret Quagley zaljubljena je u sebe i u lakoću kojom manipuliše masama i obezbjeđuje nastup na novogodišnjem specijalu pred višemilionskim auditorijumom. Svoju nezaježljivu želju za slavom plaća kada shvati da je upropastila svoje originalno omraženo tijelo, čime se kritikuje i udio plastične hirurgije u stvaranju mita o trajnoj ljepoti. Film spaja mračan humor i satiru kako bi razotkrio eksploatativnu prirodu celebrity kulture. Lik beskrupuloznog producenta simbolizira industriju koja nemilosrdno odbacuje žene kad ih smatra “zastarjelima”.

Svi elementi modernog filma (fotografija, montaža, scenografija, specijalni efekti, gluma, moderna elektronika kao dio soundtracka) inkorporirani su u žanr tjelesnog horora uz obilje krvi, subjektivnih kadrova u kojim  dvije strane glumice uče da ne mogu da žive jedna bez druge i u komplementarnom su odnosu, što, ukoliko se isključi magično jedinjenje može označavati narušeni odnos majke i ćerke. Disbalans u smjenama tijela kulminira sa katastrofalnim nuspojavama, prvo po Elisabeth a Sue bolno shvati da joj nema života bez svake bore, strije, celulita, podočnjaka. Nesvjesna toga do samog kraja Sue čini očajnički korak ponovne aktivacije rezultira u Elisasue, nastale deformacijom obije verzije dovodi do splatter finala: – o  izraženih tjelesnom deformitetom na kojem bi pozavidjeli cijela familija Cronenberg i Brian Yuzna.