Spisateljka sa kreativnom blokadom Kim Junhee posjećuje koleginicu iz mladosti, blisku prijateljicu, vlasnicu knjižare sa kojom se, spletom okolnosti odavno razišla. Dvije žene ćaskaju i rastaju se uzdržano prijatno, sa određenom dozom distance koja izazvane jazom ambicioznosti poznatije umjetnice. Kamera nastavlja da prati junakinju dok spontano susrijeće kolege iz branše, a iz jednog neprijatnog susreta sa rediteljem koji je odbio saradnju sa njom se rađa nešto predivno, inspiracija koju je starija gospođa tražila. Šetnju sa nadmenim rediteljem i njegovom suprugom i njihov obračun intelekta kroz učtivi razgovor prekida susret sa super popularnom, mladom a već penzionisanom glumicom.
Pri susretu starije i mlađe gospođe starija se svesrdno zauzima za mlađu kada reditelj nepristojno preispituje njenu odluku o penzionisanju. Dvije nove prijateljice lako pronalaze zajednički jezik kroz uzajamno poštovanje i sličan pogleda na svijet – brzo dogovaraju snimanje filma i to je sve značajno što se od fabule u tipičnom smislu riječi dogodi. Ostatak filma posvećen je detaljima oko snimanja, preispitivanju kreativnog procesa, teškoću sa kojima se suočava autorka između ostalog i sa velikim (nerealnim) očekivanjima publike , krajnih korisnika.
Dugi razgovori i statični objektivni kadrovi proizvode osjećaj prisutnosti pri najljepšem mogućem procesu, stvaranju filmske magije. Iako iskusna kao spisateljka Kim Junhee nikada nije prije režirala film i u tome pronalazi izazov, prevazivši blokadu sa početka. Proces stvaranja likova, smještanje u situacije je toliko izmorio gospođu da ona jednostavno želi da napravi film koji neće biti vođen bogatom fabulom i kompleksnom karakterizacijom, već želi upravo da pokaže da umjetnički izraz ne mora isključivo biti vezan za ove uobičajene elemente. Izražavanje unutrašnjeg glasa kroz kreiranje kratkog filma je mnogo zamršeniji proces od rigidne forme koju priča mora slijediti.
Težnju perfekcionizmu novopečene rediteljke na svojoj koži najbolje osjećaju članovi ekipe predvođeni mladom glumicom i njenim nećakom, studentom filmske umjetnosti ali trud se ne kraju isplati jer magija filmskog procesa koja nam je tako koncizno razložena pred očima obavlja ostatak posla. Koreanski reditelj Hong Sang-Soo kroz svoje ostvarenje preispituje stvaralački proces servirajući svoju percepciju kinematografije kroz spisateljku iz naslova, što ovo ostvarenje čini metafilmom podsjećajući na mješavinu nekoliko klasičnih filmova slične tematike, a radnja je vođena realističnim dijalozima nalik na naslove Erica Rohmera.
Spora drama snimana je crno bijelom tehnikom sve do poslednjih scena kada provirimo i mi kao gledaoci u toliko spominjani film. Snaga ovako ispričane priče leži u jakim glumačkim izvedbama koje potpuno nadoknađaju nedostatak komplikovane fabule. Ostvarenje koje se direktno i iskreno obraća svim umjetnicima, filmskim radnicima i svima koji su uključeni u kreativni proces. Kroz suočavanja sa stvaralačkim izazovima reditelj razotkriva i čistotu motivacije svoje junakinje koja je suprotna početnoj nadmenoj fasadi umišljene intelektualke. Upravo ta motivacija je natjerala penzionisanu glumicu da preispita svoju odluku o povlačenju – stvaranje novog umjetničkog djela je ispunjavajući proces koji uvijek donosi nemjerljivo zadovoljstvo autorima i naravno, krajnjim konzumentima gledaocima
filmaginacija.blog 