Svi ležajevi u kući seoskog profesora ispunjeni su djecom jedno drugom do ušiju; Svakodnevne aktivnosti koje donosi ruralni život djeca obavljaju paralelno pohađajući i nastavu kod tate u jednoj učionici pri. Ćaskanjem radoznali mališani prečešljavaju aktuelne teme sa kojima se porodica suočava, time razvijajući (samo)svijest dok postavljaju vremenski okvir radnje – kraj Drugog svjetskog rata. Brojnost učiteljeve djece omogućava razlaganje različitih psiholoških tipova italijanskog društva suočenih sa nastavkom života nakon propalog osvajačkog konflikta koji su njihovi predstavnici započeli.

Najstariji sin Dino je za oca oličenje neuspjeha, uživa u vinu, prikazuje buntovnu prirodu i ne interesuje ga sticanje znanja koje mu otac nameće. Za mladoga muškarca je prirodna da izađe iz sijenke čvrste očinske figure pa je učitelj primoran da u nekom od druge djece traži onog koje je isto kao on XD. Lucia je nježna punoljetna djevojka koja se zaljubljuje u dezertera Pietra i sa njim osjeća sve čari i blagodeti zaljubljenosti i prepuštanja voljenoj osobi, što naravno vodi do neizbježnog vjenčanja. Ada je najinteligentija od sve djece ona kradomice preispituje sopstvenu seksualnost a svjesna da su njene misli kontradiktorne moralističkim načelima Svetog Pisma kažnjava se za grešne misli, ubijajući svoju prirodu. Splet okolnosti kao što su ool a zatim i nemaština, siromaštvo i brojna usta koja treba prehraniti lomi se o njoj. Flavia je radoznala ali brljava klinka koju otac odluči isforsirati za dalje školovanje. Ona je istinski posvećena svojoj porodici da čak samoinicijativno poželi da odbaci povlasticu da bi pomogla svojima.

Priča počinje usred zime kada Zatrpani debelim snijegom Dolomitski Alpi ne djeluju kao humano mjesto za život a ipak ovi ljudi čine funkcionalnu zajednicu na ogromnoj nadmorskoj visini. Izolacija mladima zaista ne ostavlja mnogo prostora za ikakvu ekspresiju i ograničene mogućnosti u pogledu budućnosti im predodređuju živote, mogu da se pretvore u skromne planinske ljude kakvi su njihovi roditelji. Vojnik dezerter Atillio je učiteljev nećak i njegova majka zahvaljuje nebesima i saborcu Pietru koji ga je na ramenima donio. Komšije i mještani ne gledaju blagonaklono na dezerterstvo ali ipak su sve to njihova djeca kojima je potrebno skrovište.

Radoznali mladalački um ostaje zarobljen fizičkom izolaciojom u perfektnoj prirodi; u svijetu mira, gdje se otvaraju bezbrojne mogućnosti njih zaobilazi i fizički rad i kućni poslovi su sudbina ovih mladih ljudi. Tragedija se u porodici glavnih junaka priče ušunjava neprimjetno, ostavljajući devastirajuće posljedice za njene članove. Sve to racionalni učitelj i njegova stasita žena koja je rodila desetoro djece podnose dostojanstveno i podignute glave. Problem je što njihova najbolja namjera nije uvijek ono što je i najbolje za njihovu djecu pojedinačno – Dino ostaje bez potvrde diplome jer tata želi da mu dokaže da se za taj nivo znanja mora potruditi. Ada sabija svoju pravu prirodu i seksualnost opterećena dogmama i bremenom koje njeno – otkrivanje stvari u vezi sebe ona je zamijenila samokažnjavanjem koje vremenom postaje sve gore, dok i sama ne počne da razmišlja o monaškom životu.

Lucija doživljava najveći šamar i dobija žig zajednica kada shvati da je njen voljeni Pietro stradao od ruke prve supruge koja je saznala za nju. Ona u poodmakloj trudnoći nije u stanju da podnese činjenicu da je ostala bez čovjeka kojeg voli, što vodi u postporođajnu depresiju i suicidalne misli. Ni ne čudi njeno psihičko posrnuće kada sve što joj je ostalo od srećnog života je crno bijela fotografija sa vjenčanja? Susret sa prvom ženom snažno djeluje na nju i u emocinalnoj sceni sa sopstvenom ćerkom odlučuje da se vrati na pravu stazu.

Nikada nije kritika rediteljke Maure Delpero upućena na račun roditelja kao pojedinaca; ona je samo podvukla očiglednu činjenicu da su oni jedna prosječna hrišćanska patrijarhalna porodica ni po čemu različita iz ostalih. Društvo je nametnulo poglede na svijet sa kojima su se oni srasli i prihvatili ih neupitno a nova generacija ipak ima pravo da preispita te zastarjele poglede na svijet. Svrha podizanja djece nije puka reprodukcija već omogućavanje svojim potomcima da ostvare sav svoj potencijal u skladu sa sobom, a ne sa željama i normama iz nekih drugačijih vremena. Situacija se ne može promijeniti i neophodno je izvući maksimum iz teških okolnosti, a to je nešto u čemu su ljudi koji naseljavaju sjevernu regiju Vermiglio nenadmašni. Priroda je na njihovoj strani da ih podsjeti da sve trivijalnosti koje muče ljudsku egzistenciju su ništavne u odnosu na impozanost samoodrživog sistema Majke Prirode.

Scenario za Elena Ferri, koja se inspirisala stvarnim pričama iz ruralnih područja Italije neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Direktor fotografije Luigi Bianchi koristi prirodno svjetlo i statične kadrove kako bi dočarao osjećaj vremena koje se polako proteže, a istovremeno naglašava intimnost porodičnih trenutaka, a sve je snimano, naravno, na autentičnim lokacijama. Kombinacija širokih pejzaža i uskih, intimnih kadrova u uskim seoskim prostorima simbolično prikazuje unutrašnju borbu likova. Boje su uglavnom hladne – dominiraju plavi i sivi tonovi (čak i tokom proljeća i ljeta), što dodatno naglašava osjećaj već utvrđene izolacije. Istovremeno, topliji tonovi koji se pojavljuju u intimnim porodičnim scenama pružaju kontrast i simbolišu emotivnu povezanost uprkos surovim spoljnim uslovima na koje ne mogu da utiču.