Za analizu eksperimentalnog umjetničkog horor filma likovnog umjetnika Ivan Zuluete potrebno je razumjeti i okolnosti u kojima je stvarao talentovani, a nesrećni umjetnik koji je bolest zavisnosti platio preuranjenom smrću od prevelike količine narkotika. Lakše je razumjeti likove imajući u vidu problematičnu istoriju sa drogama umjetnika koji je radio postere za filmove Pedra Almodovara, jednog od najvažnijih predstavnika pokreta o kojem će biti više riječi.
Stanje u španskom društvu u to vrijeme bilo je rezultat tranzicije iz autoritarnog režima Franca prema demokratskom uređenju. Smrt diktatora Franca 1975. Španiju je uvela u razdoblje političke, društvene i kulturne promjene poznato kao “La Transición” – razdoblje obilježeno živim političkim raspravama, traženjem novih identiteta i oslobođenjem iz stega fašističkog jednoumlja. Pokret La Movida bio je kulturni fenomen koji se pojavio u Španiji krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina i krasio ga je eksperimentalizam, karakterizirao je slobodni duh i odbacivanje tradicionalnih normi, što je rezultiralo širokim spektrom umjetničkih izraza, uključujući muziku, film, književnost i likovnu umjetnost.
Umjetnici su kroz pokret istakli svoju oštru reakciju na godine represije i cenzure pod totalitarnim Francovim režimom. Mladi umjetnici, muzičari, pisci i aktivisti isticali su slobodoumlje, seksualnost, drogu i druge teme koje su bile tabu u prethodnom režimu. Ono što reditelj vješto preispituje je gdje pojedinac prelazi granicu u jurenju za individualnim slobodama i kako se to odražava na stvaralački identitet umjetnika stvaraoca.
Struktura priče je jednostavna, ali se iza nje krije kompleksno značenje, disekcija kreativnog procesa i ophođenja umjetnika prema svome djelu. Pedro je uznemireni reditelj amater koji šalje poznaniku svoje rođake Joseu, proslavljenom reditelju horor filmova svoje djelo sa kasetom na kojoj je snimljeno objašnjenje i ključ od stana. Mladić ima teoriju da njegova Super 8 kamera zarobljava ljude i neprekidnim snimanjem samog sebe to pokušava da dokaže.
Uloga narkotika velika je spona u povezivanju dvoje junaka a i privijena homoseksualna naklonost obojice. Jose je udavio svoj talenat u opijatima i trajnom stanju ustondiranosti, a Pedro je kroz poročnost došao do ništavila koje mu je onemogućilo da racionalno sagleda probleme u snimanju na koje je naišao. Haos proistekao iz zastupljenosti narkotika pomračuje um obojici stvaraoca – i početniku i dokazanom reditelju, samo što je spasenje moguće za pravog ljubitelja sedme umjetnosti koji nije svoj žar ugasio željom za kratkoročnim zadovoljstvom.
Kompleksnost kreativnog procesa obuzela je i progutala mnoge stvaraoce a eksperimentalna kritika reditelja plod je uticaja njujorške scene i snažnih ličnih iskustava miješanja narkotika sa umjtenošću. Pred nama je bezkompromisni stvaralac neopterećen mišljenjem kritike, ograničen jedino vjerom u sopstveni projekat, smješen u ogoljeno okruženje kao i junak iz Driller Killera Abela Ferrare ili Fessendenovog Habita. Mikrouniverzumi iz kojih junaci premišljanjima preispituju svoj stvaralački proces snimljen neubičajenim tehnikama nema za cilj široki auditorijum, već odabranu grupu pojedinaca koji razumiju šta se krije iza gotovo banalno amaterski snimljene priče o nezavršenom filmu umišljenog umjetnika.
Pedrovi nedostaci savršeno se preslikavaju na Josea koji ima kreativnu blokadu i u destruktivnoj je vezi sa Annom, zavisnicom koju ne može da ostavi ali njegov položaj je mnogo ozbiljniji. On ne zaslužuje da se vaznese kao što je to čistotom umjetničkog duha uspio neostvareni reditelj Pedro – Joseova kazna je da bude mediokritetni stvaralac – nedovoljno poseban da bi ga proždrala kamera.
Metahoror preispitivanja stvaraočevih namjera je ostvarenje daleko ispred svojeg vremena i na žalost nije imalo zadovoljavajući odjek u trenutku objavljivanja. Srećom kao što je i Pedro uspio da se potpuno preda svom stvaralačkom geniju koliko god bio uvrnut osjeća se i rediteljeva posvećenost i razumijevanje filozofije, umjetnosti, slobodne misli i neizostavno filmske tehnike. Jezivo je precizno razotkrivena histerija masovne proizvodnje i lake dostupnosti filmske opreme ljudima koji nemaju mentalnog kapaciteta da se sa tim izbore. Stvarlac kao i u Hanekeovom Bennys Video lako gubi konce sa realnošću nauštrb snimljenog materijala i jednako je lud kao Friedrich u Lisbon Story; gotovo Lynchovska atmosferičnost sa elementima Cronenbergove obeshrabrujuće futurističke distopije pritiska prave tastere i filmske fanatike ostavlja zadivljenim kako jedan bezbudžetni naslov ne toliko prijatan za oko i težak za svariti može rezonovati u umu gledaoca.
filmaginacija.blog 