Humane (2024)

Svijet filma bogatiji je za još jedan horor naslov sa potpisom Cronenberg; nakon saradnje sa ocem Davidom i bratom Brandonom na njihovim projektima Caitlin debituje sa porodičnom dramom krcatom užasima ljudskog uma, smještenom u distopijskoj bliskoj budućnosti, tvorevinom ljudske ruke. Globalno zagrijevanje je uzelo maha, prirodni resursi su iscrpljeni i prenaseljena planeta ne može da opstane ako svaka država ne izvrši kontrolu (smanjenje) broja stanovništva. Kroz programe eutanazije i subvencije bez poreskih opterećenja vlasti mame siromašne i ugrožene da daju sopstveni život za zadovoljenje kvote.

Tendencija jačanja desnice sveprisutna je globalno i zatvaranje granica i pojačavanje primarnih nacionalističkih nagona suprotna je pravcu u kojem je cijela planeta djelovala za opšte dobro. Ogromnu štetu univerzalno prihvaćenom sistemu zajedničkih vrijednosti donijela je lična korist pojedinaca i korporacija i ekstremistički pogledi na različitost rase i boje kože ponovo su pobudili najprizemnije ljudske porive i još jednom su bogate povlašćene bijele elite su oni koji odlučuju o sudbini planete, a upravo njihovo djelovanje dovelo je do urušavanja prirodnog i društvenog poretka. 

Povlašćene elite uživaju u zgrtanju novca i glava porodice York, čuveni penzionisani spiker Charles nije ni po čemu drugačiji od ostalih. Četvoro biološke djece i usvojeni sin Noah pokazuju da nije mnogo mario o planiranju budućnosti za njih, već je samo zadovoljao svoje sebične potrebe – da se ostvari kroz porodicu i da ima uspješnu karijeru. Njegova druga supruga Dawn, nekad vlasnica elitnog restorana sprema večeru na kojoj par treba da saopšti djeci da su se odlučili na ekstremni potez eutanazije koji se propagira kao herojski. Spikerova djeca su u njegovim očima neuspjesi – Jared se pretvorio u marionetu vlasti i na TVu bifla unaprijed naučene govore o pozitivnom efektu apsurdno rigoroznih zakona; Rachel je zatrpana svojom karijerom dok joj ćerka Mia trpi vršnjačko nasilje zbog majkinih svjesnih zlodjela; Ashley je zanesena ljepotom i želi da bude glumica ali nema dubine u njenim emocijama a Noah je protraćio svo bogatstvo i dobro obrazovanje jer se predao narkoticima koji su ga odveli u tešku saobraćajnu nezgodu.

Niko od junaka nije imao adekvatnog roditelja koji bi im pomogao da iskanališu svoje vrline i zauzdaju svoje nedostatke – ono što je trebala da bude večera u kojoj kvalitetno provode vrijeme sa ocem pretvara se u birokratsku noćnu moru. Dawn se predomislila i pobjegla da bi izbjegla eutanaziju što ostavlja problem izvršitelju koji u ime vlade obavlja pogubljenja – nedostaje jedno tijelo. Braća i sestre će morati da donesu odluku ko će se od njih odreći patetičnog života za koji su očajnički vezani.

Najvećom manom mogao bi se smatrat opravdani nedostatak empatije sa glavnim likovima, što se može pripisati neuvjerljivom karakterizacijom. Sve muke i borba sa kojom se suočavaju ovi antipatični junaci djeluje kao malo u odnosu šta stvarno zaslužuju, ili je teško poistovjetiti se sa ugroženošću bogatog bijelca rođenog sa kašikom u med. Nezasluženi srećni kraj djeluje teško uvjerljivo, ali treba ostaviti i minimalni procenat da je žrtva oca u djeci dostojnoj prezira probudila iskru ljudskosti koji nikada nisu imali za njegovog života. 

Impresivan je debi rediteljke koja treba opravdati slavu prezimena koje u filmskoj industriji nosi ogromnu težinu sa kojom se ona nosi originalnošću i odstupanjem od očekivanja – zaobilazi fizički deformitet i fascinaciju anatomskim anolamijama, pa čak odbacuje i bratov naučnofantastični elemenat. Njena glavna karta je dramska postavka a horor je nuspojava sukoba ljudi koji međusobno dijele krv ali nemaju ništa zajedničko. Obračun na koji ih tjera preživjavanje ogolijeva njihove prave namjere a splatter i crni humor dopunjuju distopijsku sliku koja je toliko bliska da se može opipati. Totalitarni režimi se zatvaraju i svaka nacija postaje izolovana sredina, prepuna mržnje i predrasuda prema različitosti. 

Leave a comment