Žena u autu manijakalno brzo hrli ka destinaciji uskim ali pustim šumskim putem – nad zdanjem sa kulom gdje se zaputila se nadvija tamni oblak a tek u sledećoj sceni se troje prosvetnih radnika konsultuje oko tretiranja delikatne stvari, sukoba između dva dječaka. Tretiranje slučaja vršnjačkog nasilja ‘u rukavicama’ opravdano je imajući prirodu incidenta, a i pozadinu koja se krije između veze odraslih, roditelja djece. Interes škole je na prvom mjestu, a direktor i pedagoškinja uvaljuju nezhvalni posao medijacije uvaljuju učiteljici. Ona je ta koja treba da objasni Elisabethi, ženi koja je hrlila ka destinaciji da se iza naizgled bezazlenog sukoba šestogodišnjaka krije seksualno uznemiravanje.
Ništa u školi ne funkcioniše kako treba – protivpožarni alarm se aktivira bez razloga, zidovi su oronuli od vlage, a pedagoškinja ima problema sa čestim krvarenjem iz nosa. Svačije mišljenje mora biti uvaženo da ne bi doveli školu ili ministarstvo prosvete u nepovoljan položaj. Tako i naizgled umišljenoj filmskoj zvijezdi Elisabeth što je nježnije moguće saopštavaju da je njen sin Armand zlostavljač. Škola je i poprište cjelodnevne drame koja se odvija a tiče se roditelja dvoje dječaka i prosvetnih radnika. Da stvar bude još komplikovanija paralelno sa delikatnim sastankom odvija se i priprema za vašar povodom kraja školske godine. Olovno crni oblak koji se nadvio nad starim zadnjem povećao je temperaturu i sparina i težak vazduh dovode atmosferiju do ključanja. Koliko god velika bila odgovornost škole za brigu i siguran prostor za najmlađe nije na njima da posreduje u popravci narušenih porodičnih odnosa. Na koncu, školi nije ni važno šta se desilo dokle god pronađu način da se ograde od odgovornosti.
Kroz razgovor i iznalaženje zajedničkog jezika otkrivaju se komplikovane veze Elisabethe sa Sarom i Andersom. Sara je sestra Thomasa, Elisabethinog pokojnog supruga koji je tragično stradao u saobraćajnoj nezgodi; nikada Sara nije oprostila Elisabethi bratovu smrt svojom boli je racionalizovala sve pogrešne odluke koje je donijela uključujući i preuveličavanje dječje svađe; Elisabeth u razgovoru sa neutralnim Andersom otkriva da je žrtva fizičkog zlostavljanja i strepi da sin nije oštećen prizorima koje je mogao da ugleda; Anders pokušava da smiri situaciju i nepodnošljivu tenziju među junakinjama a da ne iznevjeri svoju suprugu.
Dječak čije ime nosi debi naslov norveškog reditelja Halfdan Ullmann Tøndela (asistent režije Joachimu Trieru na Thelmi) se gura u prvi plan dok se odrasli čerupaju oko toga ko želi da ga zaštiti. Izvedba Renate Reinsve u ulozi Elisabethe potvrđuje njen status među najtalentovanijim glumicama na svijetu – moćna a krhka diva, žrtva nasilja a uspješna samohrana majka stoički podnosi teret pritiska optužbi i zabadanja nosa u privatni život. Nervni slom koji započne histeričnim smijehom tjera je preispitivanje sopstvenog razuma – njen život je pozornica i veliko platno pa i događaje koji joj se dešavaju dočarava plesnom tačkom. Ljudi oko nje spremni su da je rastrgnu i osude samo zato što je popularna i uspješna u karijeri i materinstvu, uprkos nesrećnim okolnostima koje su je zadesile (zlostavljanje od strane bračnog partnera i prijevremena tragična smrt za koju je porodica okrivila, samohrano majčinstvo).
Režija se odlikuje preciznom izgradnjom tenzije u svakoj sceni: od ludačkog ritma vožnje kroz šumu do zategnutih razgovora u zatvorenom, sve je odmjereno tako da publika neprestano osjeća nadolazeći sukob pojačan atmosferskom nepogodom. Rasprava o vršnjačkom nasilju i priprema za školski vašar uvode dinamičan ritam: dok se odrasli prepiru oko odgovornosti, djeca vježbaju plesne korake i muzičke tačke za priredbu čime se stvara jaz između dva svijeta u kojem odraslima manjka sposobnosti da zaštite najranjivije. Armand nije samo dječak – on je projekcija odraslih trauma.
Razgovori među junacima su fluidni kao i kretanje kamere – tjeskobu i skučenost školskih zidova na kraju zamijeni dvorište škole dok tamno nebo izručuje svoj gnijev obilnim pljuskom, donoseći željeno rashlađenje i razrješenje koje prerano osuđenoj glumici donose srećni kraj – ukoliko se tako može nazvati. Može, zato što ona jeste brižna majka koja radi najbolje što može uzevši u obzir otežavajuće okolnosti.
filmaginacija.blog 