The Ugly Stepsister (2025)

Majka svim silama pokušava da pronađe dom i bogato se preuda i materijalno zbrine sebe i svoje dvije ćerke Elviru i Almu. Udaja za muškarca donosi kratkoročni mir zato što tokom večere novi suprug iznenada umire. Njegova ćerka Agnes otkriva da tata nema novca i igra je razotkrivena – Renata je dobila još jednu ćerku o kojoj treba brinuti tako da se sve nade polažu u Elvirinu udaju, jer Alma još nije dostigla polnu zrelost.

Elvira je tinejdžerka koja guta ljubavne pjesme princa Juliana i mašta o udaji za plemića. Ono što joj predstavlja problem je spoljašnji izgled – ona nije dorasla visoko postavljenim standardima ljepote. Zato je majka spremna da svu preostalu ušteđevinu uloži u hirurške zahvate koji bi trebalo da riješe problem ćerkinog fizičkog izgleda. Mladi u toj dobi ni ne znaju za bolje osim da usred hormonalnog disbalansa budu nezadovoljni svojim nezgrapnim tijelom koje se razvija – problematičnije je djelovanje majke koja po cijenu uništavanja fizilčkog izgleda svog djeteta ne haje za usputne psihičke traume koje Elvira trpi zbog štrčanja od svojih vršnjakinja.  

Plesna škola sa visokim standardima donosi novu vrstu pritiska dok se Elvira i Agnes pripremaju za bal. Agnes je djevojka zanosne ljepote ali nije ono što se smatra idealom zato što je princ u potrazi za djevicom a ona je već u bludnoj vezi sa konjušarom Isakom. I ljepotica postaje zavisna od Elvirinog nastupa na balu na kojem princ bira svoju ženu. Sav pritisak postaje prevelik za Elviru, i pod pritiskom u sebe unosi jaje pantljičare da bi regulisala ishranu između okrutnih pionirskih zahvata estetske hirurgije. Dlijeto i čekić za lomljenje nosa i kuke za ušivanje trepavice djeluju blago spram opadajuće kose i pantljičare koju je svjesno unijela u sebe, a koja se razmnožila, narasla i izjeda je iznutra.

Iznenađujuć je trenutak kada se priča vidno inspirisana euro sleaze naslovima 70-ih godina prošlog vijeka pretvori u bajku o Pepeljugi. Naravno, to je samo rediteljkin vješt potez da odvrati pažnju gledaocima od evidentnog tjelesnog užasa kojem svjedočimo iz Elvirine perspektive. Alma objektivno posmatra kako majka slama pritiskom vidno labilnu ćerku da bi ispunila svoje ciljeve, a to otkriće bolno eksplicitno im upadne u oko kada zateknju majku kako oralno zadovoljava mladića njihovih godina. Ona je u potrazi za sigurnošću i fizičko materijalnim utočištem muškog pola bila spremna da žrtvuje svoje dijete.

Traume kroz koje prolazi Elvira prikazane su tokom svijesti, pojačanim progresivnim synthom koji osavremenuje kordofone instrumente i naglašava njenu duboku uznemirenost. Rezovi kamere u trenucima kad joj se majka obraća šapćućim glasom dodatno pojačavaju osjećaj neprirodnosti njihovog odnosa: Posebno je upečatljiv kadar u kojem se lice tinejdžerke odmara u laganoj polutami, dok se u pozadini nazire sjena hirurškog stola — metafora cjeloživotnih ožiljaka koje će joj hororično iskustvo neizbježno ostaviti.

Glumačka izvedba mlade Elvire (prikazane iz perspektive kojoj kamera gotovo zamjenjuje oči) razbija zid između ekrana i publike; osjećamo svaki trzaj, svaku strepnju i svaki nemir dok joj knjiga pjesama princa klizi iz ruku. Majka, uz drhtav osmijeh i ukočeni ton glasa prenose pozadinu egoistične potrebe za sigurnošću koja je postala okidač za porodični lom. Alma je jedina koja ne odiše histeričnom panikom, već posmatra svaki korak sa staloženom distancom, poput hladnog oka kamere koje ne trepće.

Nagli skok u fantastično služi dvostrukoj funkciji — prvo, da nas na trenutak zavaraju sigurnošću klasičnog happy enda; drugo, da nas brutalno podsjeti na krvave, surove korijene mitova koji ne poznaju poštedu. U trenucima kad se Elvira potpuno raspada pod težinom očekivanja, svjetlucavi kristali dvorane čine se poput varnica usred požara. Tematski, film je oštra kritika društvenih konstrukata ženskog identiteta i majčinskih ambicija, ali ne pada u zamku pukoj satiri – kamera ne osuđuje samo likove, već i publiku koja ih posmatra. Upravo time autorka ostavlja otvoreno pitanje: koliko smo svi mi krivi kad usmjeravamo tinejdžerke prema savršenstvu koje ni odrasli ne mogu doseći? Gnjecavi, gotovo halucinatorni prizori estetskih zahvata djeluju kao noćna mora proizašla iz stvarnosti, a ne iz bajke – jer, dok čekamo da se princ pojavi, neko mora platiti račun. Konačno, ostaje utisak da „The Ugly Stepsister“ nije samo kino-pustolovina kroz mračne prolaze tinejdžerskog nesigurnog svijeta, već i ogledalo naših vlastitih predrasuda; To je filmska elegija o žrtvovanju tijela i duha tako postaje univerzalna metafora tuge zarobljenih generacija.