Još jedan debitantski film kao mjesta zbivanja uzima New York City, grad koji nikada ne spava, ali Velika Jabuka je mnogo više od mjesta za život. To je čvorište naroda, običnih ljudi u potrazi za drugom šansom i jedinstvenim osjećajem slobode vođenih čuvenim geslom ‘If you can make it here you can make it anywhere’. Cijena života u centru moderne civilizacije je skupa ali ispunjavajuća. Poetično percipiranje stvarnosti raslojava istoriju čuvenog Coney Islanda otkrivajući junakinjinu posvećenost ideji da živi na toliko obožavanom mjestu. Naravno da je realnost u odnosu na idealizovanu verziju dijametralno suprotna, što ne smanjuje impresiju pojedinca koji piše najzamnimljivije stranice istorije – u sadašnjosti.
Dakota je prosječna djevojka koja u potjeri za novcem za preživljavanje, nakon redovnog posla u prodavnici koristi svoj muzički talenat i pjevanjem u podzemnom prevozu zarađuje dodatni novac. Tom prilikom je čuje Ukrajinac Yuri i zaljubljuju se jedno u drugo. Prvo jesenje poglavlje u priči provode vrijeme u zagrljaju i uživajući u sitnim čarima rane veze i autentičnim prizorima njujorškog naselja koje ima direktan izlaz na okean. Svaki trenutak je, naravno, ispunjem muzikom jer ona predstavlja dušu glavne junakinje.
Momak je prinuđen da se vrati u rodnu zemlju zbog očeve bolesti a Dakota provodi zimu sama. a saznanje o trudnoći joj ne donosi nikakvo olakšanje. Proljeće koje bi trebalo da bude simbol ponovnog rađanja joj se pretvara u pakao kada izgubi kontakt sa ocem svoje bebe usled početka rata u Rusiji. Teška realnost brzo postane još teža kada je prevarena za stan i prinuđena da rasprodaje stvari iz kuće. Sa razlogom se Dakotina priča završava na ljeto. Nakon bolne smjene godišnjih doba ljeto je prava prilika da zablista i vrati se životu nakon gubitka voljenog čovjeka i trudnoće. Povratak porodičnoj majčinoj kući a zatim i muzici plesu i ostrvrskim ritmovima daju joj poleta za ostvarivanje novih ciljeva i snova. Na kraju krajeva, živi na mjestu koje obožava i koje upotpunjuje svojom jedinstvenom prirodom.
Za originalni prikaz atmosfere lokacija kojima se kreće, osim kamere koja prati Dakotu iz prvog lica ona je i naratorka koja koristi video materijal entuzijastičnog žitelja Coney Island u potrazi za svojim njujoškim snom. Coney Island nije samo dekor već saosjećajni svjedok svega što junakinja preživljava. Uporednim prikazom sadašnjosti i slika sa super 8 kamere iz prošlog vijeka rediteljka perfektno razlaže ljepotu i tugu koju prolaznost vremena donosi. Izmjena “velike slike” i intimnih, uskih kadrova ulice podsjeća na kontrast idealizivanog i sirovog – baš kao dok Dakota svira u podzemnoj željeznici, izložena hladnoći metala i buci voza, a sekund kasnije biva obasjana toplinom svjetala Luna Parka. Brza ubranizacija i potreba za stalnim betoniranjem ne uspjevaju da usahnu duh ovog (bilo kojeg drugog) mjesta, već su ljudi koji ti ostaju i ispunjavaju taj prostor podložan brojnim promjena o kojima se ne pitaju mnogo. Spoljne okolnosti kao što su prolaznost vremena i promjenljivost društvenog sistema su samo mali potezi četkicom po velikom platnu naše egzistencije.
Tendaberry nenametljivo preipituje da li je Coney Island i danas utočište nade ili tek nostalgična kulisa u kojoj se prodaje iluzija slobode. Paralelni rez između buke ulice i hučanja talasa okeana djeluje poput disanja grada: dah koji se uzburka i stiša, podsjećajući da je svaki kutak Coney Islanda svjedok hiljada ljudskih sudbina. Kroz Dakotine oči, grad ostaje mjesto obećanja – i mjesto koje traži visoku cijenu, ali samo onima koji su spremni pjevati čak i kad ih gradski pragmatizam i beton pritiskaju s svih strana.
filmaginacija.blog 