Neighboring Sounds (2012)

Istorijske slike Brazila na crno bijelim fotografijama svjedoče užurbanom urbanističkom razvoju i osvajanju surovog prašumskog terena koje su donijeli imućni bijeli invenstitori uz eksploataciju domicinilnog stanovništva. Ni u modernom Recifeu, petom po veličinu gradu u Brazilu nije se smanjio klasni / rasni jaz, pa je blokovsko naselje koje je poprište događaja potpuno izolovano visokim betonskim ogradama, vrata su pojačana čeličnim rešetkama a video nadzor snima hodnike ulaza. Soliter je zatvoreni kompleks u kojem stanuje srednja / visoka srednja klasa i predstavlja jedno od elitnih naselja u gradskom građevinskom džumbusu. Ogromna građevina je ujedno i pozornica života njenim stanarima.

Joao se budi u krevetu pored lijepe Sofije nakon burne kućne žurke; on je jedan od nasljednika djeda Francisca koji živi od izdavanja apartmana, u dobrim je odnosima sa lokalcima, dopušta dugogodišnjoj služavki Mariji da dovodi svoju djecu i svog starijeg problematičnog sina da skloni sa ulice. Djevojci koja se sviđa Joau je obijen auto a krivac je izvjesni Dihno za kojeg se ispostavlja da je bliski Joaov rođak i jednako imućan kao i on. U dva unuka naslednika bogatstva i moći su prikazani pravični i oholi odnos prema pripadnicima radničke klase i siromašnima. Dihnu nije dovoljno svo bogatstvo i svi stanovi koje mu je djed ostavio; on kriminalom želi da sije strah i teror po kraju jer mu finansijska moć omogućava dozu sigurnosti. 

Bia ima problema sa nesanicom i nedostatkom lične satisfakcije u životu; zanemarivanje supruga  je projektovala na komšijskog vajmarskog hrta koji zavija bez prestanka i pokušava na svaki način da ga ućutka; dani joj prolazi u pukoj dokolici domaćice koja ne izlazi iz kuće i sa tim se teško nosi. Bezbjednost stanarima policija ne može da garantuje i to koriste razne kompanije koje se bave privatnim obezbjeđenjem na čelu sa Clodoaldom, bivšim policajcem koji je fasciniran video snimcima surovosti nad ljudima. 

U Brazilu, privatno obezbjeđenje često djeluje kao dodatak policiji zbog visokog nivoa kriminala, što uključuje čuvanje ulica, objekata i ljudi. Ovaj sektor zapošljava više od 500.000 radnika kroz oko 2.500 licenciranih firmi. Na jugoistoku i jugu zemlje, gdje je najgušća koncentracija stanovništva i ekonomske aktivnosti, djeluje preko 60% ovih firmi. Privatne kompanije u Brazilu pružaju usluge zaštite imovine, nadzor događaja, kontrolu pristupa, i čak transport novca.

Pravne regulacije za privatnu sigurnost donosi savezna policija, koja nadgleda licenciranje i pridržavanje zakona; iako je privatno obezbjeđenje zakonski regulisano, može djelovati samo u okviru ograničenih ovlašćenja i ne smije preuzeti funkcije državne policije. Na primjer, nemaju pravo da vrše hapšenja, iako mogu intervenisati u određenim situacijama opasnosti, što obično podrazumijeva ograničen obim rada usmjeren na preventivu i posmatranje. Brazilske vlasti često stimulišu zajedničko djelovanje javne i privatne sigurnosti kako bi  se unaprijedile bezbjednost u rizičnim zonama sa visokom stopom kriminala.

Dolazak privatnog obezbeđenja u debitantskom filmu reditelja Clebera Mendoce Filha pojačava osećaj nesigurnosti, ali i invaziju na privatnost, jer se čini da je njihovo prisustvo podsjetnik na hronični / latentni strah od kriminala. Tenzija među stanovnicima raste dok postaju svesniji međusobnog nadgledanja, što simbolizuje gubitak privatnosti u urbanim sredinama. Osim paranoje i evidentne izolovanosti stambenog bloka film istražuje način na koji bogatstvo i moć prolaze kroz generacije jedne porodice i njihovu dominantnu poziciju u zajednici, nasuprot služavkama, čuvarima, i stanovnicima niže klase.

Na dubljem nivou, film se bavi nasljeđem kolonijalizma i klasne nejednakosti, prikazujući kako trauma iz prošlosti i dalje prožima svakodnevni život. Slojevi psihe se postepeno otkrivaju kroz intimne događaje u životima naizgled nasumičnih likova i kroz njihove ljubavne veze, nesigurnosti i povremene neizbježne izlive agresije upoznajemo se sa istorijskim prilikama i nezaliječenim ranama koje je duboko u ljude urezao višedecenijski totalitarni režim. Društvena situacija u jednom od boljih gradskih naselja mogla bi se opisati stihovima Damian ‘Jr Gong’ Marleya: Sad to see the old slave mill is grinding slow but grinding still. Naročito su prigodni stihovi imajući u vidu da je Seu Francisco stvarno vlasnik šećerane koja se služi mlinom. 🙂  

Lavež pasa, glasna muzika uz šumove zgrade i žamor njenih stanara  – stvara atmosferu neprijatnosti i nadvijajuće podsvjesne pretnje. Ime filma upravo potiče od toga kako ovi „zvuci komšiluka“ mogu postati sredstvo zbližavanja, ali i uzrok podsjećanja na sveprisutnu opasnost i nelagodu na koju je nemoguće uticati. San djevojčice u kojem horda lopova preskoče ogromnu betonsku ogradu predstavlja ono čega se svi boje i da pomisle a to je okretanje brojnijih pukih siromaha protiv srednje i bogate klase društva.