Sredovječni junak Craig je sebi dodijelio epizodnu ulogu u životu: u sijenci je supruge Tammy, koja se izborila sa opakom bolešću, na poslu ga kolege gledaju kao čudaka zbog uvrnutih rituala sa kafom a društvene sposobnosti su mu, najblaže rečeno zarđale. Kada poštarevom greškom dobije paket novog komšije Austina, za sredovječnog gubitnika se otvara novi svijet – šansa za prijateljstvom usahla mu je životnu energiju za koju nije ni znao da ima u sebi. Posao ga ni približno ne ispunjava i zračak svjetlosti koji unosi Austin u njegov život je možda slabo razumljiv mlađoj publici, ali je teško vratiti se u društvene krugove nakon dužeg perioda odsustva. Austin je naravno, čovjek od krvi i mesa opterećen jurnjavom za svojom karijerom ali je makar okružen prijateljima sa kojima ima visok stepen uzajamnog razumijevanja.
Craig u Austinu vidi sve ono što mu nedostaje u životu – hobi, preduzimljivost, impulsivnost, fizička sprema i radoznalnost, jer on se se nigdje ne može uklopiti, između ostalog, zato što se ne osjeća ugodno u sopstvenoj koži. Najveći uspjeh reditelja može se smatrati lakoća sa kojom se publika poistovjećuje sa problematičnim glavnim junakom. Teško je nositi se sa sopstvenim očekivanjima, ambicijama i egzistencijom u realnom svijetu, prepunom peripetija i izazova koje preživljavanje u modernom vremenu nosi. Supruga je zaokupljena cvjetnim aranžmanima, tj pronalaskom ljepote u prirodi nakon što je pobijedila u bici sa rakom. Craigu nije problematično što Tammy stalno spominje svog bivšeg momka vatrogasca, jer 16 godina braka mu je dovoljno uvjerenje u ljubav svoje supruge.
Najveća greška asocijalnog junaka koji vapi za pažnjom i muškom ekipom je to što se posvetio porodici i pokušao da bude glava porodice, kao što se od njega i očekuje. Potpuno je nesvjestan da je izgubio sopstveni identitet, da dijalozi sa njim ljudima u bližem okruženju donose nelagodu. Njegov problem je što se učaurio u komformizam svakodnevnog preživljavanja, pa je smetnuo s uma da je socijalizacija ogroman i bitan segment društvenog bića kao što je čovjek. Spiritualno psihodelično iskustvo koje proživljava sa mladim radnikom naigled mu ne donosi mnogo, ali upravo od tada je spreman da se zauzme za sebe i stane iza svojih postupaka.
Nivo nesvjesti o teškom položaju u kojem se nalazi nikada ni ne spozna do samog kraja. Iako je povukao određeni broj poteza koji bi trebalo da naznače poboljšanje u Craigovom životu usamljenost i nerazumijevanje su uzeli danak i obične neprijatne situacije se pretvaraju u konkretna krivična kao što su obijanje, krađa, prijetnja vatrenim oružjem i zastrašivanjem. Njega je najbolje pročitao prvi komšija Austin kada je u njemu vidio neiživljenog dječaka i u Craigovim postupcima zaista ne postoji zle namjere. Gubitak sebe će morati da nadoknadi nakon kratkog boravka u zatvor, ali barem je pobrao simpatije Austina, osobe koju najviše cijeni i svoje supruge Tammy, sa kojom je shvatio šta ima tek nakon što je sve izgubio.
Završna scena pokazuje da se priča ne završava, već da se nastavlja u svakom pogledu razmijenjenom na ulici; svaki osmijeh nakog slučajnog susreta, svako “dobar dan” upućeno nekom prolazniku ili nenametljivi površni razgovor u prolazu pitanje nose u sebi potencijal da probude davno uspavanu radoznalost i toplinu u ljudima koje smo već jednom otpisali. Upravo ta jednostavnost, ta čista želja da nekome ponudimo malo svog vremena i pažnje, postaje iskra koja razgoni sivilo svakodnevice i podsjeća da nijedno prijateljstvo nije suvišno – svako je prilika za novo otkriće, za ponovno buđenje dijela nas koji smo možda zaboravili. Kada konačno, bez velikih gesti i prevelikih očekivanja, pitamo “hoćeš li da budemo prijatelji?”, otvaramo vrata ka nebrojenim mogućnostima i sopstvenom rastu, potvrđujući da je upravo u tim malim koracima povjerenja i dobročinstva sakriveno pravo bogatstvo ljudske veze.
filmaginacija.blog 