Midsommar (2019)

Nepunih mjesec dana nakon velikog uspjeha debitantskog ostvarenja Hereditary, Ari Aster nastavlja tamo gdje je stao – pažljivo analizirajući i razrađujući vezu između lične tragedije i psihičkih tegoba. Tako je nastavio i sa Beau is Afraid i očigledna je njegova zamisao da prikaže misli nastale iz mračnih komora podsvijesti kao veći užas od bilo kakve zaposjednutosti (Hereditary), kulta (Midsommar) ili fizičke traume (Beau is afraid).

Glavna junakinja Dani (Florence Pugh) emocionalno doživljava grupno samoubistvo sestre i roditelja trovanjem monoksidom. Njen momak Christian (Seth Rogen prop’o) djeluje kao da želi da se iščupa iz veze koja ga iscrpljuje, ali dvolični mladić nikada ne smogne hrabrosti da se suoči sa djevojkom. Uprkos savjetima svojih prijatelja ostaje sa njom i odvodi je na putovanje u Švedskoj koje je trebalo da posluži kao prilika za nezaboravan provod i doktorsku tezu njegovog prijatelja Josha. Christian je toliko ohol i bezosjećajan da se ne libi da otme svom prijatelju tezu a njegov odnos prema nestabilnoj Dani ga čini dostojnim prezira.

Selo u Švedskoj djeluje izgubljeno u vremenu jer ljudi i dalje žive od zemlje, u skladu sa prirodom i onim što mogu od zemlje povratiti. Domaćin grupi turista je njihov prijatelj Pelle, koji savršeno poznaje čudne, paganske običaje svoje ‘porodice’, a kao dio ekipe tu je i Mark (Will Poulter) u ulozi tipičnog, razuzdanog američkog turiste. Ono što djeluje kao zanimljiva ekskurzija studenata u inostranstvu se brzo pretvara u pakao na zemlji kada se članovi zajednice razotkriju kao neuravnoteženi ludaci spremni da učine sve da bi ispoštovali rituale zapisane u runama.  Devetodnevni festival u čast ljetnje dugodnevnice za njih ima poseban značaj, a američki turisti na teži način saznaju da su oni samo tijela koja služe da upotpune krvave rituale.

Dani pokušava da se pohvata sa realnim svijestom nakon što ju je tragedija izmijestila sa kolosjeka. Sa svim neurozama, psihozama i traumama ona je jedina dovoljno lucidna da može da se prilagodi običajima čudnih lokalaca. Da li je to instinkt za samoodržanjem ili je život djevojku toliko puta bio nemilosrdan prema djevojci da je razvila perfektni mentalni odbrambeni mehanizam? Boravak u selu pokazuje prava lica posjetilaca iz SAD-a koja su još jezivija od euforičnih članova kulta; vječiti dan u Švedskoj ne može da sakrije niti jednu tajnu i stvara se atmosfera u kojoj su sve tajne transparentno a ogoljene istine zastašujuće sablasno.

Praznik sredine ljeta (midsommar) je stari nordijski običaj proslave ljetnjeg solsticija, koji se održava krajem juna, najčešće između 20. i 25. juna. Ova tradicija ima posebno mjesto u Švedskoj, Finskoj, Estoniji i baltičkim zemljama, ali se obilježava i u drugim djelovima Skandinavije. Midsommar je vezan za dolazak proljeća i buđenje prirode, zbog čega je usko povezan sa ritualima plodnosti. Tradicionalno, vjerovalo se da su letnji meseci povoljni za sjetvu i berbu, a proslave su imale za cilj prizivanje dobre žetve. 

Centralni deo proslave je podizanje majskog stuba (majstång) (u filmu je to izbor majske kraljice), oko kojeg se okupljaju ljudi i plešu. Ceremonija se održava u junu (riječi maja na švedskom imaju originalno značenje ‘ukrasiti lišćem’ i nepravilno su prevedene u filmu) i to je prilika za zajednicu da se okupi, uživa u prirodi, hrani i druženju. Na ovaj dan služe se tradicionalna jela, kao što su haringa, krompir, kisela pavlaka i jagode, uz dosta rakije i piva (reditelj je ovome pridodao i napitke od psihodeličnih gljiva). Proslave često uključuju pjesme, igre, i nošenje tradicionalnih vjenčića od cvjeća. Dublje značenje praznika leži u povezivanju sa starim nordijskim vjerovanjima o duhovima prirode. Ljudi su u prošlosti vjerovali da su na ovaj dan magične sile najjače, pa su djevojke skupljale cvijeće kako bi u snovima predvidjele buduće muževe. Reditelj samoinicijativno uključuje psihodelične droge i halucinogeni ‘tripovi’ koje imaju konzumenti nisu ništa manje realistični od Gaspar Noeovog Enter the Void i Climaxa.

Osim horora koji se odvija u glavi glavne junakinje koju je zadivljujuće dočarala Florence Pugh paganski običaji postaju sve bizarniji kako vrijeme a odmiče a naročito se po surovosti izdvajaju punjenje odranih koža žrtava slamom i ‘attestupa’ koji ima istorijsko utemeljenje u islandskoj percepciji šveđana kao varvara zato što su primili hrišćanstvo cijeli vijek poslije ostrvljanja. Švedska publika je smijehom ispratila većinu jezivih scena, dobro razumjevši očigledni crnokomični, satirični ton. Nešto veselo kao festival buđenja prirode se pretvara u užas uma a najizdrživljija,  kao nagradu, novi život dobija u šizofrenom skladu sa prirodom.