Frustracija malom sredinom izjeda adolescente imaginarne varoši New Grenada – Carl i Richie se, ni krivi ni dužni, nalaze na zub pozornika Dobermana. Policajcu ne treba mnogo zapravo, jer su svi mladi predmet iživiljavanja odraslih i ubijanja u pojam, kao da nije dovoljno što im provod zavisi od jedne građevine namijenjene njihovoj zabavi. Mladi znaju sve finte kao i djeca cvijeća, ali sa zrelom nihilistički hladnom percepcijom – narkotike i alkohol koriste da bi prekratili vrijeme, a sitnim razbojništvima pokušavaju da pronađu bilo kakvu razonodu. Drugoga načina za čuvanje razuma nema – njihovi roditelji su zaželjeli mirnu zajednicu daleko od haosa milionskih gradova i u tome nisu uspjeli. A greške roditelja uvijek najskuplje plaćaju djeca.
New Granada je prikazana kao planski izgrađeno predgrađe na rubu prerije Colorada – ‘moderna’ zajednica kojoj, uprkos savršeno sređenim kućama i praznim igralištima, nedostaje smisao i sadržaj za rastuću generaciju tinejdžera. Grad podsjeća na stvarni Foster City u Kaliforniji, gdje je srednja klasa stvorila “idealnu” urbanu zajednicu, ali je ostavila mlade prepuštene sebi i bez perspektive. Omladinski centar i instruktorka koja ga vodi su jedino mjesto okupljanja adolescenta krcatih energijom, koji po zatvaranju ostaju prepušteni dosadi i nasilju, a odrasli ga zatvaraju kako im se prohtje. Ta tjeskobna atmosfera kulminira pobunom tinejdžera koji uništavaju školu, privatnu imovinu i policijske automobile, rezultat mladalačke odmazde za nekažnjeni zločin nad jednim od njih . Filmske scene su snimane u okolini Aurora i Greeley, Colorado, gdje je John Evans Junior High poslužila kao New Granada School, okružena prazninom koja simbolizuje gubitak kontrole zajednice.
Buntovnički duh i suprostavljanje autoritetu su prvi stepenici borbe za samostalnost i izgradnju ličnosti. Nezadovoljstvo neispunjenim planovima i promašenom investicijom roditelji automatski projektuju na njihovu djecu. Generacija bejbi bumera već tada nije mogla da prati nadolezeći galopirajući progres informacija ni da razumije sposobnost nove omladine da ih apsorbuje i pretvori u jasan znak pobune protiv svih postojećih sistema vrijednosti. Omladina na to ima i pravo jer osjećaju praktične posljedice grada duhova na sebi – bez sadržaja i iole konstruktivnog načina za provođenje slobodnog vremena oni ni ne mogu ništa da urade sa sobom. Jedina nada preostaje u gluvarenje i zloupotreba opijata ili formiranje prećutnog zajedništva sa ciljem suprostavljanja opresivnim roditeljskim autoritetima.
Odrasli su prinuđeni da prihvate činjenicu da pobunjena omladina ima lice i sopstveni identitet – to su njihovi najmlađi, samosvjesni i stasali da razmišljaju svojom glavom i snose posljedice za svoja djela. Mladi su mnogo razumniji i više u kontaktu sa modernim ramišljanjem ali je ohrabrujuće da postoji određen broj starijih koji bi dijalogom probali da izglade narušene odnose. Krivicu je lako prebaciti na druge zato je najvažnije što Carl, Claude i njihovo društvo svojim primjerom pokazuju zrelost koja zasjenjuje njihove roditelje.
Soundtrack Stuarta Copelanda (bubnjara grupe The Police) unosi u film oštre, industrijske ritmove suprostavljene popularnoj rock and roll muzici tog vremena. Kinematografija, s drhtavim kadrovima i kamerom koja se pribijena kreće uz likove, stvara se dokumentarni utisak – pratimo Carla i Richieja izbliza, osjećamo njihov (opravdani) rastući bijes kao da smo s njima na prvoj liniji pobuni. Radnja smještena u kasne ’70-e reflektuje šire ekonomske nemire – inflaciju, naftnu krizu i sve veću želju američke srednje klase da pobjegne u predgrađe. Ironija je u tome što su upravo te “sigurne oaze” postale pustare bez sadržaja za mlade. I dok roditelji uživaju u uređenim ulicama i miru, njihova djeca ostaju bez posla, kreativnih izazova i osjećaja zajedništva, pa jedini izlaz vide u narkoticima, alkoholu ili sitnim razbojništvima.
Bejbi bumeri-roditelji simbolizuju tranziciju od slobodarskog duha šezdesetih ka konformističkom komforu sedamdesetih. Njihova težnja za “normalnim životom” – zidanje identičnih kuća i travnjaka – ugušila je spontanost i kreativnost tinejdžera. Mladi lako prepoznaju besmisao tog mirovnog predgrađa i odbacuju autoritet, čime se produbljuje raskol među generacijama. Zbog eksplicitnih scena nasilja i kritike policijske brutalnosti, film reditelja Jonathana Caplana bio je u nekim američkim saveznim državama zabranjen ili teško dostupan. Ta “zabranjena” aura dodatno je učvrstila kultni status filma, a poruka mu je jasna: sistem, od lokalne vlasti do škole i policije, ne samo da ne pruža rješenja, nego i otvoreno guši glas mladih nezadovoljnika.
Pored Carla i Richieja, važni su i sporedni likovi koji predstavljaju različite faze pobune – od pasivne otpora do otvorenog nasilja. Zajedno simbolizuju načine bijega iz dosade: jedni biraju umjetnost i dijalog, drugi do razbijanja izloga ili sukoba s policijom. Njihova međusobna dinamika i rastuće međusobno razumijevanje pokazuju kako se u kolektivu rađa osjećaj pripadnosti čak i kad društvo ne nudi nijedan konstruktivan put.
filmaginacija.blog 