Jedrenjak jezdi po prozirnom moru Mediterana i poprište je intelektualnog obračuna dvije dominantne struje – industrijalka Rafaella brani svoje, u razumu utemeljene stavove kao da joj život zavisi od toga. Meta njenih napada su ljevičari, komunisti koji su za luksuz vlasti sebi dozvolili flert i sa religijom; Njen sagovornik ne stiže da se odbrani od gospođe samouvjerene u ispravnost svojeg gledišta kada je zapljusnut novim argumentovanim optužbama, ali u tome nema nikakvog dubljeg sukoba, osim želje za obrazovanom raspravom za rabijanje dokolice. To je način na koji povlašćeni stalež funkcioniše – u salonskim raspravama utoljuju svoju intelektualnu glad.
Posluga sa južnog, siromašnijeg kraja zemlje nije navikla na takav način funkcionisanja, niti na toliki nivo ženske empancipacije – kod njih se još uvijek zna red, a to je da je muškarac onaj koji izdaje naređenja. Pasta je prekuvana, vino nije rashlađeno, kafa je podgrijana a pri svemu tome buržujki znojavi radnici smradom nadražuju nozdrve, pa ih tjera da se presvlače prilikom serviranja obroka. Radnika Gennarina razdražuje prezahtjevna Raffaela, ali je zarada mnogo bolja od satiranja od posla u fabrici za mnogo manju zaradu. Na njeno insistiranje izvodi je temperamentni neugledni bradonja na otvoreno more gumenjakom neposredno pred zalazak, a kvar motora se postarao da ih struja odnese daleko od broda, što je početak avanture koju ni jedno ni drugo neće zaboraviti.
Borba oko dominacija brzo preovlađuje u korist sposobnog grubijana i arogantna junakinja dobija ono što zaslužuje, prvi put u životu postavljena je na svoje mjesto. Njene govorničke vještine nemaju nikakvu upotrebljivu vrijednost na ostrvu na kojem su se nasukali, i mora da nauči da se pokorava sposobnom Gennarinu, kojeg je život natjerao da koristi sve što mu priroda pruža. Njemu gospođa služi kao ventil za sve nedaće koje su ga u životu snašle. Problem u njegovom ponašanju je što on nije drugačiji od onoga što želi da reflektuje na buržuje koje tvrdi da toliko prezire. Proziva je za orgije, blud i nemoral, a on je prvi koji se diči što zna da postavi ženu na svoje mjesto dok on odlazi u razvratni provod koji smatra da mu pravedno sleduje.
Nemilosrdnost prilikom udjeljivanja šamara otkriva mračnu stranu patrijarhalnog odgoja u kojem je Jug zakopan. Sjever je progresivniji ali nasilje koje oni sprovode je psihološkog karaktera – stalno demonstriraju svoju moć nad zaposlenima koje drže maltene u robovlasničkom odnosu, podsjećajući ih da su oni, s pravom, rođeni sa zlatnom kašikom u ustima. Ostrvo privremeno briše razlike koje su izbrazdale italijansko društvo, a i jedno i drugo su svjesni da će ih povratak u civilizaciju nepovratno razdvojiti. Rođenjem su određeni za jedan život i kolika god bila ljubav (ili sado mazohistički odnos, kako ko voli) nije dovoljna da prevaziđe klasni jaz među ljubavnicima. Ako ništa drugo zauvjek im u sjećanjima ostaje negostoljubivo ostrvo koje su pretvorili u svoje ljubavno gnijezdo.
Raffaella nije samo “brbljiva gospođa koja nameće svoje mišljenje” – ona je oličenje žene koja u eri kad su obrazovanje i vlast gotovo isključivo privilegija muškaraca zahtijeva da se čuje njen glas. Ženska emancipacija nije samo salonski dijalog, nego i čin suočavanja s patrijarhalnim strukturama, čak i ako je to – kao u slučaju Raffaelle – ponekad bahato i ekscentrično. U trenutku otkazivanja motora i nailaska na nenaseljeno ostrvo emancipacija postaje dvostruka – treba naučiti kako govoriti i slušati drugog – pa i muškarca koji je zatrovan frustracijom radničke klase i seksističkim stavovima. Rediteljka ne idealizuje patrijarhat, već ga raskrinkava iznutra: scene u kojima Gennarino „nameće“ svoje stavove pukom fizičkom dominacijom (šamar, šut nogom, verbalna prijetnja, sočna psovka) istovremeno budi i sažaljenje i gnijev – jer i on je, kao i muško društvo sedamdesetih, zarobljen između nagona i kulturnih konstrukcija.
filmaginacija.blog 