Tokom izricanja presude vremešni sudija Stefan Mortensen ispoljava sindrome moždanog udara. Motorika i kognitivne funkcije polako počinju da se gase i uspješni čovjek bez porodice dospijeva u dom za stare. Cijelog života namćorasti obrazovani junak je stremio ostvarenju kroz karijeru a sada je ostao sam, okružen senilnim i nepokretnim starcima, a ima veliki problem sebi da prizna da je jedan od njih i da je nerealno očekivati čudotvorno izliječenje.

U sobi je sa nekad legendarnim ragbi igračem Tonyem, osvajačem svetskog prvenstva koji se pomirio sa svojom nemoći i jedino što mu je preostalo je da održi imidž nekad uspješnog sportiste. Toliko se zatrpao kompromisima da odbija da se suprostavi Daveu, nasilniku sa lutkicom na ruci koji je nekada radio kao bolničar u ustanovi, ima pristup svim sobama i teroriše ostale nemoćne, polusvjesvne korisnike doma. Svoju oholost demonstrira psihofizičkim zlostavljanjem slabašnih staraca, tjerajući Tonya da se potčini lutki i da po kazni liže ruku njenom vlasniku.

U sudiji pronicljivi ludak Dave nalazi ravnopravnog protivnika i započinje psihološki rat dvojice staraca. U neravnopravnoj borbi sve je na strani zlostavljača ali uprkos oslabljenom tijelu i povremenim gubicima ludicnosti on ne želi da dopusti sebi luksuz gaženja ličnog dostojanstva. Za razliku od ostvarenog porodičnog ragbiste Stefanu jedino što je preostalo je lični integritet kada je tijelo počelo da se gasi i uradiće sve neophodno da ga odbrani, kao i teoriju koju je i sam toliko puta izgovorio u sudnici – ukoliko nema lava hijene vladaju. Ali nikad ne bi sam mogao da se suprostavi opasnog manipulatoru kao što je Dave. Za to je potrebno da napravi iskorak prema Tony-u i zajedničkim naporom u nemilosrdnom finalnom okršaju uspjeli su da jedan u drugom probude uspavani ponos i svrsishodnost.

Širom auditorijumu novozelandski reditelj James Ashcroft poznat je po satiričnoj komediji Black Sheep. U ovom psihološkom hororu nema mjesta za komediju pa se oslanja na glumačku maestralnost glavnih glumaca – oskarovca Geoffrey Rusha i neponovljivog John Lithgowa. Oni dominiraju svakom scenom u kojoj se pojave, a zajedničko prisustvo na ekranu najavljuje sukob koji prijeti da uništi njihove likove. Veoma je adekvatna upotreba muzičkih podloga koje svojim tekstom nagovještavaju obračun koji slijedi.

Turobna atmosfera doma za stare prikazana je krupnim planovima glavnog junaka koji se muči da obavlja svakodnevne aktivnosti. Dok se onesposobljeni Stefan muči u kolicima Dave poskakuje i lakoćom pokreta zastrašuje i njega i sve ostale koji mu se nađu na putu. Zlostavljač se hrani ljudskom patnjom i ovo je okruženje u kojem cvjeta i time nadomještava lične frustracije i nezadovoljstvo sopstvenim životom. Pozno doba je nemilosrdno, ne samo zbog deklinacije biološke funkcije organizma, već i zbog gubitka društvene funkcije i snishodljivog odnosa mlađih članova društva.

Finale donosu dirljivu, a zastrašujuću katarzu: ono što je počelo kao psihološki rat dvojice usamljenih muškaraca prerasta u tih, odlučan čin otpora koji nema za cilj nasilje nego povratak dostojanstva. Njihov okršaj je sirov, intiman i istovremeno nostalgičan, jer obojica likova u njemu pronalaze nešto što su godinama gubili: smisao i zajedništvo. Rusha i Lithgowa ne pogađa samo nasilje tijela nego i unutrašnja transformacija; Gledaoci moraju biti spremni na neugodan, ali duboko human portret starenja i snage koja i posljednjim danima može izroditi hrabrost.